Branimir Jukić

Prikaz članka, Zbigniew Brzezinski “An agenda for NATO”, Foreign affairs, September – October 2009

Predavanje aplikacije za MAP (Membership Action Plan) Bosne i Hercegovine se zgodno poklopilo sa 60 godina postojanja ove organizacije i razmatranjem Zbigniewa Brzezinskog u posljednjem broju časopisa Foreign affairs (rujan-listopad), u kojem pokušava odgovoriti na pitanje postavljano još od pada Berlinskog zida, najkraće: što dalje?

U samom uvodu je iznenađen s koliko je malo pažnje zabilježena, ne toliko sama godišnjica, koliko povratak Francuske u strukture nakon gotovo 40 godina apstinencije, čime se podvlači NATO-va više nego vitalna politička uloga kao regionalnog savezništva s rastućim svjetskim potencijalom, koju priznaje i jedna toliko samosvjesna država.

Uz brzo rolanje po historiji odmah postavlja pitanje kamo dalje? Prema njemu NATO će morati odgovoriti na sljedeća četiri pitanja:

1. Kako zadržati političku prihvatljivost sve dubljeg uključivanja u afganistanske i pakistanske konflikte?

2. Kako osuvremeniti značenje i obveze kolektivne sigurnosti iz članka 5 povelje

3. Kako uključiti Rusiju u obećavajući i međusobno korisni odnos između nje i Europe, odnosno šire, Sjevernoatlantske zajednice

4. Kako odgovoriti na nove globalne sigurnosne dileme?

Prva dva pitanja iskušavaju njegov kredibilitet kao Europsko-američkog saveza, dok posljednja dva određuju njegovu globalnu ulogu.

Na par stranica daje kontekst iz kojeg je NATO nastao, s ponavljanom zapadnocentričnom tezom da su u posljednjih 500 godina globalnu politiku kreirale države s obala atlantskog oceana, što je po meni, bar do 1750. godine prilično diskutabilno. No da premotam brzinski, 1.,2. svjetski rat, poratno uređenje Europe, blokovska podjela, patetika o rađanju NATO-a iz straha i u izmučenoj Europi, nakon toga Europske ekonomske zajednice, čime je konačno stavljena točka na građanski rat unutar Zapada.

Nakon pada komunizma 90 ih po prvi put se mijenja uloga Saveza iz prvenstveno obrambene sile u okvir za stabilizaciju iznenadno nestabilnog geopolitičkog prostora srednje i istočne Europe. Prema njemu sva proširenja prema istoku su bila manje produkt strategije, a više povijesna spontanost i želja da gorepomenute zemlje uđu u jedinu instituciju Zapada koja istodobno garantira sigurnost i pomoć u definiranju njihovog novog političkog identiteta.

NATO-v potencijal nije primarno vojni, premda je po definiciji savez kolektivne sigurnosti, već Zbignew reče, to je američka vojna snaga plus europska kolektivna privredna i ekonomska težina, te ima značajniju političku nego vojnu ulogu.

Novi izazovi nisu ideologije niti agresori koji hoće teritorij, protivnici nisu samo države već i ekstremni pokreti koji se mogu domoći oružja za masovno uništenje.

Naravno nije izbjegao spomenuti ni opća mjesta o pomjeranju težišta prema Aziji i Pacifiku (Rusija, Japan, Kina i sve više Indija), čime logično ove zemlje žele i promjene u globalnom poretku.

Prvi prioritet je definiranje, pa onda zajedničko provođenje politički prihvatljivog završetka rata u Afganistanu od strane SAD i Europe, i pravednija raspodjela napora, budući su se sve članice, bez američkog pritiska, odlučile na ovaj rat van NATO regije. Apelira da se pojedini saveznici ne izvuku diskretno kada pomisle da ovaj angažman više ne vrijedi cijene koju treba platiti.

Drugo pitanje je redefiniranje članka 5., odnosno njegova interpretacija 60 godina nakon što je napisan. U tom trenutku, jedino je Amerika mogla adekvatno odgovoriti na bilo koju prijetnju, dok se danas većina saveznika osjeća relativno sigurno. Bez obzira što je u 28 zemalja sada u članstvu još uvijek se odlučuje koncenzusom, te Brzezinski postavlja pitanje je li pravedno da jedan ili par članova upotrebi veto na zajednički odgovor.

Odnosi sa Rusijom se odnose na dva strateška cilja, prisnije veze Rusije s Europom i uključenje Rusije u širu globalnu sigurnosnu mrežu čime bi olakšali samoj Rusiji njeno odustajanje od imperijalnih ambicija. Smatra da će za ovo trebati dosta vremena ali da će nove generacije ruskih političara shvatiti da je ovo njihov temeljni nacionalni interes. Također, NATO treba biti iznimno pažljiv u odnosima prema Ukrajini i Gruziji kako ne bi nehotično obnovio rusku imperijalnu nostalgiju.

Četvrti prioritet je istup prema Aziji, odnosno novim uzdižućim silama, čime NATO ne pretendira da bude globalni savez, već centar sigurnosne mreže, jer prema Brzezinskom ima tradiciju, iskustvo, institucije i način da postane ovakav centar, te će na kraju pomoći i UN-u koji nije dorastao ovakvom zadatku, čime odgovara i na kapitalno pitanje iz naslova, NATO-kamo dalje?

Branimir Jukić je ekonomist i ambasador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori

Dragan Ivanović

Bosanskohercegovački lideri u principu ne žele uvesti svoju zemlju (ili u Dodikovom slučaju, barem svoj dio zemlje) u Europsku Uniju. Da ne bi bilo nesporazuma, skoro svi bi voljeli da BiH postane dio EU, samo što ne žele uraditi ništa ozbiljno sa svoje strane da bi se to desilo. Želja za ulaskom u EU kod nas je slična želji da se postane milijunaš: tko ne bi želio dobiti bogato nasljedstvo od nekog zaboravljenog rođaka, tko se ne bi obradovao da dobije jack pot na bingu, da mu bude izvučena loto kombinacija, ili da mu kakav dokoni saudijski princ (ili ruski oligarh) na lijepe oči za rever zatakne ček sa barem šestocifrenom svoticom? (U redu, u ovom zadnjem slučaju, vjerojatno bi trebalo nešto više od lijepih očiju.) Ali, jako mali broj ljudi je spreman zasukati rukave i krenuti vrludavim i neizvjesnim stazama poduzetništva, odreći se sigurnosti radnog mjesta, raditi godinama, pa i decenijama, prebroditi brdo prepreka i nevolja da bi možda — možda! — ostvarili svoj životni san. Naš, a američki.

Nema nikakve sumnje da predstavnici vlasti i političkih partija iz Bosne i Hercegovine koji su se okupili jučer u Butmiru, a prekjučer pred Bidenom ili ovim ili onim američkim i europskim predstavnicima, ne bi imali ništa protiv kada bi članstvo u EU dobili na tanjuru — danas, sutra, ili za koju godinu, svejedno. Oni mogu čekati i nigdje im se ne žuri. Međutim, korist od ulaska u EU bila bi tako općenita, dugoročna i disperzirana na vrlo široki krug ljudi u Bosni i Hercegovini, da se ona, sa stanovišta neposrednog rizika i cijene stvarnog procesa unutarnjih reformi, ne čini nimalo primamljivom zamjenom za očuvanje statusa quo. Osim toga, oni koji bi bili najbolje pozicionirani da u kratkom i srednjem roku izvuku najveću korist od ulaska u EU su oni koji i danas na toj temi najbolje zarađuju: to su državni službenici u tijelima koja se bave europskim integracijama, zaposlenici različitih međunarodnih organizacija, konzultanti i drugi specijalisti.

“Domaćim političarima”, kako se to obično kaže (vjerovatno da bi se razlikovali od divljih), ne žuri se da porade na pitanju Europe ne zato što su neinteligentni ili iracionalni, već upravo obrnuto, jer nakon godina i decenija bavljenja politikom u tome ne vide naročite materijalne ni političke koristi, a ni slave. To su sigurno tri glavne motivirajuće sile koje pogone uspješne političare.

Sa stanovišta materijalne koristi, vladajući političari su dobro potkovani i teško da bi u tom pogledu mogli očekivati bolje uvjete nakon ulaska u EU, a provođenje europskih standarda bi neminovno dovelo do kresanja novčanih tokova kojima se sada “podmazuju” poslovi i osigurava političko pokroviteljstvo. I opozicioni političari ne stoje tako loše, mnogi su se obogatili uporedo s kritikom stagnantne političke situacije u BiH i upravo ih stalna nestabilnost i pat-pozicija u kojoj se zemlja nalazi promovira u sugovornike i primatelje financijske podrške iz zapadnih izvora. S druge strane, materijalne koristi od proeuropskog ponašanja, uključujući i perspektivu lukrativnih angažmana u europskim (ili europski sponzoriranim) organizacijama, nisu kompatibilne s političkim angažmanom u BiH: odlaskom u te organizacije, političari moraju prekinuti ili barem na duži rok zamrznuti svoje karijere i biti spremni suočiti se s bitno drugačijim odnosima u vlastitim strankama ukoliko se budu odlučili na povratak u politiku. Sve u svemu, izgledi materijalne koristi od guranja proeuropskih reformi su vrlo mršave za političare koji imaju namjeru očuvati i dalje razvijati svoju političku poziciju u BiH.

Zašto u principu neće

Da je prijetnja rizika društvenog prestrukturiranja na europskom putu daleko veća od obećanja budućih koristi, pokazuju i nedavni protesti dobitnika ratnih priznanja i veterana u Sarajevu. Iako na prvi pogled ti protesti imaju više veze s MMF-om nego sa pridruživanjem EU, činjenica je da se tu otkriva sva težina situacije. Oštro i na nož dočekan je relativno skroman prijedlog da se za 10% smanje izdavanja za navedene grupe posebno zaslužnih građana, njihovih užih i širih obitelji, čak i kada postoji vrlo osnovana sumnja (koju ne poriču ni predstavnici demonstranata) da ne tako mali broj osoba neopravdano uživa boračke pogodnosti. Stečena prava su stečena prava, ali država koja između petine i trećine ukupnog poreskog prihoda na svim razinama vlasti (tj. iz džepova svih građana bez razlike) usmjerava u beneficije namijenjene ma koliko zaslužnoj manjini koja ne čini ni 10% stanovništva, mora biti svjesna da ne može zadovoljiti ni minimalne zahtjeve društvene kohezije i pravične raspodjele društvenog bogatstva koji se postavljaju pred članice EU.

Tu je riječ o drastičnoj društvenoj i ekonomskoj nejednakosti u odnosu države prema svojim građanima, koja je dostigla takve razmjere da se ne može opravdati bilo kakvim razumnim argumentima o pružanju jednakih šansi veteranima i njihovim obiteljima da nadiđu traume, štete i stradanja pretrpljene tijekom rata, u odnosu na druge građane. Iako bi se moglo reći da korisnici boračkih beneficija od države ne dobijaju toliko puno koliko svi ostali dobijaju malo ili ništa, ipak odnos politike prema zadovoljavanju najosnovnijih potreba jednih i drugih pokazuje postojanje dva posve različita mjerila i tretmana, kao da se ne radi o međusobno ravnopravnim građanima iste zemlje koji skupa dijele istu ekonomsku i političku sudbinu, i to deceniju i pol po okončanju rata. Međutim, pokazalo se da je rizik čak i takvog nesuštinskog suprotstavljanja interesima politički glasne, dobro organizirane i u odnosu na ostale građane privilegirane manjine, kao što je interventno smanjenje boračkih davanja od 10%, prevelik zalogaj za populistički nastrojene zastupnike u Parlamentu FBiH koji su energično posegnuli za — očuvanjem durogoročno neodrživog statusa quo.

… i zašto neće iz principa

Ako je nesrazmjer neposredno prijetećeg rizika i potencijale štete sa budućom očekivanom koristi razlog zbog kojeg politički lideri u BiH u principu ne žele raditi na proeuropskim reformama, onda je neatraktivnost bavljenja tim poslom razlog što se njime ne žele baviti iz principa. Naime, fragmentirana priroda političkog sistema u Bosni i Hercegovini, između ostalog, implicira da se nijedan političar, ma koliko bio moćan u okvirima svoje stranke, ne može nadati ključnoj ulozi na razini zemlje, pa ni entiteta (sa, za sada, samozadovoljnim izuzetkom Dodika u RS). To ujedno znači da niko od vodećih političara ne može sebi uknjižiti zasluge za bilo kakav veći proboj na polju reformi i europskih integracija, već ih mora podijeliti najčešće upravo s najvećim suparnicima: Tihić sa Silajdžićem, Dodik s barem jednim od njih i sa Čovićem. Namjerno govorim o vodećim političarima, jer ova žalosna verzija “tehnokrata” iz drugih ili trećih partijskih ešelona (pod uvjetom da pojam tehnokrata razvučemo do te mjere da njime obuhvatimo Špirića i njegove ministre) tek nema nikakve šanse da politički kapitalizira na eventualnim proeuropskim reformskim potezima.

Dvije osnovne sile doprinose neatraktivnosti aktivnog bavljenja europskim prioritetima za svakog bh. političara koji ozbiljno misli na svoju karijeru. Najprije, europske integracije su u najboljem slučaju ezoterična tema daleko od pitanja s kojima se politički lideri svakodnevno susreću: kadrovskom politikom u javnim ustanovama, vođenjem izbora, upravljanja novčanim tokovima, opsluživanja različitih interesnih grupa (poput veterana), te održavanja vlastite stranačke baze i podrške uz potiskivanje konkurenata. Iako su to zasigurno izazovi za sve političari u svim sredinama na svijetu, vjerojatno je teško izabrati manje atraktivnu i suhoparniju temu koje je dalje od svakodnevnog iskustva bh. čovjeka nego što su to proeuropske reforme i integracije — tko se puno bude njima bavio po svoj prilici će biti pregažen od strane konkurencije u vlastitoj stranci i stavljen u drugorazrednu nišu “našeg čovjeka za tu vrstu seminara”. Jedini mogući izuzetak od ovog pravila je borba protiv korupcije, ali politički lideri u BiH po tom pitanju uživaju izuzetno nizak stupanj vjerodostojnosti u očima birača.

Druga destimulirajuća sila je patronaža predstavnika međunarodne zajednice nad svim pitanjima vezanim za reforme i europske integracije. U nastojanju da pokrenu stvari s mrtve točke, predstavnici EU i SAD su godinama držali poziciju tutora, instruktora i glavnih financijera svega što se tiče tih pitanja. Nakon decenije i pol, stvorena je pozamašna i za građane BiH vrlo uočljiva mreža birokratskih i konsultantskih struktura koja je glavni promotor reformskih procesa. Da bi te procese podržali, u proces su se često uključivali i ambasadori vodećih zemalja u BiH. Dobre namjere na stranu, ali takvo stanje daje vrlo malo poticaja liderima u BiH da svoju političku težinu stave na tas reformskih procesa, jer teško da u očima javnosti kao druge violine od stranaca mogu “oteti” zasluge za bilo kakav postignuti rezultat, a pri tome bi bili u poziciji da izgledaju kao izvođači tuđih naloga, što je (bez obzira odakle ti nalozi dolaze) najgora stvar koja se jednom političaru može desiti, posebno u društvu u kome je prva indikacija težine i značaja političara namrštenost, čvrsta ruka i arogancija prema onima ispod sebe. Tko ne vjeruje, neka pogleda primjer Sulejmana Tihića.

Funkcionalnija država i druge bajke

Glavni politički događaji ove jeseni vezani su za međunarodno posredovanje usmjereno na postizanje konsenzusa oko ustavnih promjena, nominalno usmjerenih ka ostvarivanju “funkcionalnije države”. Pregovori koji se vode u trenutku pisanja ovog članka na Butmiru po svoj prilici neće bitno promijeniti pozicije bh. lidera, čiji ugled i kredibilitet u očima birača prije svega ovisi o tome koliko se vatreno zalažu za eliminaciju s političke scene suparnika iz drugog entiteta. S jedne strane Silajdžić i Tihić teže ka tome da se, ako već samo ukidanje Republike Srpske nije izvodivo, onda barem ukine entitetsko glasanje i drugi oblici veta koji se sada nalaze u Dodikovim rukama. Dodik, sa svoje strane, ako već ne može otcijepiti RS od ostatka BiH, želi izgraditi poziciju u kojoj on osobno i vlast u RS ne ovisi o bilo čemu što “dolazi iz Sarajeva”, a može blokirati sve što mu se ne sviđa na razini BiH.

I u jednom i u drugom slučaju, osnovna motivacija nije izgradnja više ili manje funkcionalne države, već eliminacija potrebe za dogovaranjem i pregovaranjem s drugom stranom. Dodik želi da vlada kao da Bošnjaci ne postoje, a slično hoće i Silajdžić i Tihić, samo obrnuto. Veća ili manja funkcionalnost je samo nešto što se poteže kao pregovarački adut, i to uglavnom u odnosu na međunarodne predstavnike, koji su jedini neposredno politički ovisni o tempu reformi i euroatlantskih integracija. Ono što zabrinjava je što i iz vlastitog bolnog iskustva znamo da nije prevelik korak od eliminacije sa političke scene do nasilne eliminacije sa fizičke scene, te da se od jednog do drugog dolazi sve lakše kako se prolazi godina za godinom javnog pothranjivanja frustracija i netrpeljivost prema “onome drugome” koji je doživljen kao glavna prepreka vlastitom dobrostanju. Politička konfuzija i opći osjećaj nesigurnosti koji ovih dana vladaju Bosnom i Hercegovinom (rektor sarajevskog Univerziteta je početkom tjedna čak poslao apel nastavnicima da utječu na smirivanje stanja djelovanjem prema studentima) nisu prvi put da se država dovedodi na rub provalije u ime debate o postizanju “veće funkcionalnosti” — treba se samo sjetiti nedavnih primjera reforme policije i aprilskog paketa 2006.

Osnovni uzrok nefunkcionalnosti države BiH nije u nekoj inherentnoj nesposobnosti ili neznanju, pa čak ni u tome što treba još dosta poraditi na uspostavljanju efikasne javne uprave i eliminaciji sistemskih generatora korupcije i diskriminacije. Uzrok nefunkcionalnosti je u tome što su politički režimi u oba entiteta samoodrživi, te iako sigurno shvataju dugoročnu korist suradnje i dogovaranja preko etničkih barijera, nisu spremni da žrtvuju svoj politički opstanak upuštanjem u riskantne pregovore i kompromise u situaciji u kojoj se ne mogu očekivati veliki uspjesi, dok je javno mnijenje radikalizirano do točke u kojoj se izdajom smatra i sam čin upuštanja u razgovore, a katastrofalnim porazom kada druga strana objavi da se slaže s onim što je dogovoreno. Treba se samo prisjetiti histerije u liberalnim sarajevskim medijima povodom usvajanja amandmana na Ustav BiH vezanih za Brčko.

Da država, kada hoće, može biti itekako funkcionalna pokazuje primjer osiguravanja bezviznog režima. Nakon što su promašeni svi prethodni rokovi (sjećate se Lajčaka? on je o tome trubio još prije dvije godine), i kada nije uspio pokušaj da se račun za izostavljanje s bijele šengenske liste ispostavi bjelosvjetskim zavjerenicima koji mrze Bošnjake a protežiraju Srbe i Hrvate (ili obrnuto), s loptom na svojoj polovici terena ministri i premijer su najednom shvatili da bi u javnosti mogli pobrati zasluge za značajan vanjskopolitički uspjeh, pa su se bacili na posao. Najednom, sve ono što nije bilo “moguće” godinama, aktivirano je, i u roku od tri mjeseca postignut je napredak koji nas je doveo do najavljenog statusa “uvjetno na bijeloj listi”. To je ista vlada, isti ljudi, koji rade u istom institucionalnom okviru, jedina promjena je što se reforma podudarila s njihovim političkim interesima.

Promijeniti igru

Kao što sam rekao na početku, politički lideri u Bosni i Hercegovini su sve samo ne naivni, iracionalni ili neinteligentni kada je riječ o shvatanju, očuvanju i jačanju svojih političkih pozicija. Zapravo, problem i jeste u tome što u osiguravanju vlastitog opstanka kroz akumulaciju materijalne koristi, ostvarivanje političkih ciljeva i propagiranje vlastitih zasluga, oni često znaju posegnuti za sredstvima koja obične građane ove zemlje mogu debelo koštati. Kada ih kritiziramo, mi prosto kažemo da postupajući u svom interesu idu na štetu našeg. Stoga je umjesto lamentiranja puno bolje razmisliti može li se i kako promijeniti politički pejsaž tako da im bolje i konstruktivnije ponašanje bude u interesu?

Direktno potkupljivanje neposrednim novčanim stimulacijama od strane međunarodne zajednice možemo isključiti kao primarnu polugu utjecaja i to iz dva razloga. Kao prvo, za politički opstanak materijalna korist nije vrijedna ako nije praćena ostvarivanjem političkih ciljeva i rastom individualnog ugleda. Ono što preostaje je kombinacija ostvarivanja političkih rezultata koji su bolji od statusa quo, uz istovremenu mogućnost prisvajanje zasluga i samopromocije koja će u najmanjoj mjeri biti izložena kritici zbog trenutačno jako nepopularne spremnosti na kompromise i pregovore. Pretpostavka je da bi otpor prema kompromisu i dogovaranju postepeno opadao, kako postepena akumulacija političkih uspjeha bude relaksirala napetosti i smanjivala javni utisak opće opasnosti i ugroženosti u sve tri nacionalne zajednice.

Bosna i Hercegovina je već jednom prošla kroz sličnu fazu: to je bio period Terzićeve vlade 2002-2006, kada je relativna kooperativnost dovela do značajnog popuštanja napetosti i gotovo do osjećaja normalnosti. Sistem je bio postavljen tako da premijer Terzić pobire zasluge za umjerene političke pomake na unutarnjem planu, dok je Mladen Ivanić, kao kadar iz RS, rukovodio diplomacijom i pobirao zasluge za vanjskopolitičke uspjehe. To su samo dva primjera, ali su ilustrativna za taj period. Do kraja mandata, i jedan i drugi su bili puno bolje prihvaćeni u drugom entitetu nego što se današnji lideri mogu i nadati. Što je najvažnije, tadašnji Visoki predstavnik Ashdown, iako sveprisutan, nije minirao njihovu samopromociju birokratskim pametovanjem, već je nastojao da naročito Terziću u javnosti da obol istinskog partnera međunarodne zajednice (koliko god to povremeno izgledalo komično sa HTZ kacigama i buldožerima). Nažalost, taj trend nije bilo moguće održati poslije izbora 2006., jer je potencirao ljude s tehnokratskim imageom koji u svojim strankama i na izborima nisu uspjeli osvojiti značajniju političku karijeru (s marginalno boljom pozicijom Ivanića).

I danas, da bi se bh. lideri namamili na europski put treba im pružiti mogućnost postizanja političkih ciljeva koji su povoljniji od postojećeg stanja, uz mogućnost samopromocije i prisvajanja zasluga. Treba ih izvesti iz sjenovitih predjela iz kojih vuku konce u na svjetlo dana i vezati ih za konkretne reformske ciljeve. Međunarodna zajednica već godinama poseže za različitim ad hoc koordinirajućim mehanizmima vaninstitucionalnih radnih grupa — zašto ne zadužiti Dodika za jedan, Tihića za drugi, a Silajdžića (koji jedini od njih ima značajnu službenu poziciju na razini države) za treći prioritet, postavljajući pravila igre tako da u vlastitom interesu osiguraju međusobnu prešutnu potporu, a da Visoki predstavnik osigura da nema prevare. Umjesto neuspješnih roditeljskih sastanaka, ti međunarodno posredovani forumi, zaogrnuti u plašt operativnosti i domaće inicijative, možda bi postali nešto u čemu bh. politički lideri vide vlastiti interes?

Dragan Ivanović je istraživač i bivši savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu BiH

Dragan Ivanović

Brzina kojom se dolazi do svega i svačega, često na veresiju (kreditima i kreditnim karticama), na jedan poziv telefonom, ili na poslovični “jedan klik” na Googleu, podobro je razmazila današnji svijet. Da ne pričam o video-igricama u kojima svako ima po dva-tri života, a i kada mu naopako krene učita ranije stanje i krene opet, samo “unaprijed” pametniji. Drugačije, ali u istom stilu, moderni tekst procesori kao što je Microsoft Word omogućavaju svakome da po volji piše, briše, oblikuje i ukrašava tekst, do te mjere da danas ima ljudi koji završavaju fakultete s rukopisom prvačića, a Anu Karenjinu i Na Drini ćupriju su, poput direktora multinacionalnih korporacija, pročitali u obliku gotovih executive summaryja na dvije-tri strane.

Zato ne bi trebalo začuditi da javnost kao gotovu stvar očekuje da svjetska ekonomska kriza bude “završena” do kraja ove godine, najdalje do sredine iduće. Kao da će se kriza sama istrošiti, a ljudi se priče o njoj zasititi, pa će nestati kada novine počnu pisati o nečem novom. I oni na odgovornim funkcijama koji shvataju koliko je besmisleno takvo zabijanje glave u pijesak dok problemi sami od sebe ne nestanu, ustručavaju se reći istinu.

A šta ako istina glasi da kriza neće proći? Šta ako tekuća recesija svjetskih razmjera nije nikakva kriza u smislu privremenog iskakanja iz trase usljed nasumičnog djelovanja prirodnih faktora i čovjekove nebrige, već prirodni kraj jednog i početak drugog ekonomskog sistema? Naime, baš to predviđa teorija konjukturnih ciklusa N.D.Kondratijeva, koja se bavi usponima i padovima ekonomske aktivnosti industrijaliziranog svijeta u ciklusima koji traju približno pedesetak godina. Po toj teoriji, nalazimo se u petom ciklusu Kondratijeva: računa se da je prvi započeo skupa s industrijskom revolucijom 1771., drugi izumom parne mašine i željeznice 1828., treći usponom teške industrije zasnovane na čeliku, električnoj energiji i teškoj mehanizaciji 1875., četvrti pojavom automobila, preradom nafte i masovnom proizvodnom nakon 1908., dok je tekući ciklus informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija započeo 1971. nakon prve naftne krize.

Quatro staggioni, moliću lijepo

Svaki od ciklusa se obično dijeli na četiri perioda, ili figurativno govoreći četiri godišnja doba. Kondratijevo proljeće je period skoro eksponencijalnog rasta koji počinje s niske razine koju je postavila prethodna depresija, i u njemu dolazi do vrtoglavog proboja inovacija, preoblikovanja vladajućih društvenih i ekonomskih paradigmi, radikalnog rasta i preraspodjele bogatstva, kapitalnih dobara i štednje, ali i pratećih inflatornih kretanja. Nakon otprilike dvije i pol decenije ekspanzije, eksponencijalni rast dostiže svoje granice i prelazi se u period ljeta koje obilježava stagflacija, u kome se u narednih otprilike sedam do deset godina na krilima prethodne faze dalji rast odigrava preko sve veće optimizacije i iskorištavanja ograničenih resursa, kako materijalnih i financijskih, tako i ljudskih; optimizacijski napori se sreću s otporima u obliku pada radne disciplne i pojave ekonomske neefikasnosti.

Kondratijevo ljeto se završava prekretnicom, nakon koje slijedi jesen daljnjeg rasta, ali ovaj put deflatornog, u kome dominira težnja za stabilizacijom, normalizacijom i eliminacijom rasipničkog mentaliteta prethodnih faza. Konačno, nastupa zima ozbiljne recesije u kojoj dolazi do preslagivanja i preispitivanja ekonomskih i društvenih koncepcija, kao i osmišljavanja inovacija koje dovode no uspostavljanja nove ekonomske osnovice i pokretanja novog proljeća. Kondratijevi ciklusi su globalni i najbolje se vide na razini svjetske ekonomije, iako se mogu pratiti i na dovoljno velikim nacionalnim cjelinama kao što su ekonomije SAD i EU. Procjena je da je vrhunac (tj. prekretnica) tekućeg ciklusa nastupio 1999-2000. godine, a da je popularno nazvana “ekonomska kriza” iz 2008. zapravo početak Kondratijeve zime. Prema tome, ma kako neizvjesno bilo ono što nas čeka za desetak godina u novom proljeću, to sigurno neće biti nalik na “stara dobra vremena“ osamdesetih i devedesetih.

Post-liberalizam se sreće sa post-marksizmom

Valja napomenuti da Kondratijevi ciklusi nisu nikakva opskurna teorija na marginama moderne ekonomije. Naprotiv, djela Nikolaja Kondratijeva iz sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća vizionarski su predvidjela nastupanje velike recesije tridesetih, pa su upravo tada i zbog toga “otkrivena” i popularizirana na Zapadu preko Schumpetera i drugih predstavnika tzv. austrijske škole koji su ih zatim prenijeli preko bare bježeći od nacizma i uveli u maticu američke ekonomske misli. Tu su Kondratijeve ideje preživjele i svojevremeno naizgled nezaustavljivi talas neo-liberalizma (sjeća li se iko tih tipova, gdje su nestali?), da bi ih upravo ovih dana u centar pažnje javnosti ponovo plasirao američki futurolog Alvin Toffler, autor klasika Šok budućnosti iz 1970., Treći talas iz 1980. i Pomak moći: znanje. bogatstvo i nasilje na rubu 21. stoljeća iz 1990.

Zamoljen od uglednog časopisa Foreign Policy da napiše uvodnik pod naslovom Sljedeća velika ideja: kako loša vremena vode do dobrih zamisli koji će se u odštampanom obliku pojaviti u majsko/junskom izdanju za ovu godinu, Toffler se bavi upravo razmišljanjem o tome koje će nove ideje i trendovi povući svijet iz zime koja je upravo započela u novo proljeće. Bez sumnje, u kratkim člancima koji slijede naći će se štošta što se ne podudara sa svačijom zamisli “svijetle budućnosti”, ali je članak svojevrstan hommage koji dolazi pola godine nakon sedamdesete godišnjice Kondratijevljeve prerane smrti. Na naslovnici istog broja nalazi se portret Karla Marxa, ali nimalo u stilu namrštenih nabildanih figura s bikovskim vratom kakve su nekada dominirale javnim mjestima u prvoj, drugoj i ostalim zemljama socijalizma.

Ko kaže da biti ekonomist nije opasno zanimanje?

Nikolaj Dmitrijevič Kondratijev rođen je 1892. godine sjeverno od Moskve i studirao je ekonomiju u St. Petersburgu, baveći se u ranim danima problemima ekonomike poljoprivredne proizvodnje. Nakon februarske revolucije 1917. godine i uspostave parlamentarne demokracije u Rusiji, Kondratijev je kao ekonomski wunderkind i član Socijal-revolucionarne partije (“esera”) u 25. godini života nakratko postao ruski ministar snabdijevanja. Poslije oktobarske revolucije posvetio se ekonomskim istraživanjima i posebno problematici konjukturnih ciklusa u kapitalizmu, početkom dvadesetih osniva Institut za proučavanje konjuktura, između 1924. i 1928. objavljuje glavna djela na tu temu, te posjećuje nekoliko europskih i američkih univerziteta, zahvaljujući čemu će njegova djela biti sačuvana.

Drugi susret, ovaj put fatalan, sa politikom Kondratijev doživljava kao ključna ličnost Nove ekonomske politike koju je Lenjin lansirao 1924. s ciljem restauriranja ključnih elemenata tržišne ekonomije kako bi se izbjegao potpuni ekonomski slom novouspostavljene sovjetske države. Međutim, s Lenjinovom smrću Kondratijevljeva zvijezda počinje da tamni. Vjerovatno je njegova ključna greška bila što je i nakon ukidanja NEP-a 1926. godine nastavio da se zalaže za jačanje poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje dobara široke potrošnje za potrebe stanovništva, nasuprot preovlađujućoj staljinističkoj dogmi razvoja teške industrije i eufemistički nazvane “namjenske proizvodnje”, koja će idućih 50 godina ostati zaštitni znak svih zemalja “narodne demokracije“.

Radno mjesto u institutu koji je osnovao Kondratijev je izgubio 1928. godine, a iduće godine i slobodu, da bi 1930. bio poslan na put bez povratka u Gulag pod optužbom da je bio član izmišljene podzemne “seljačke socijalističke partije“, da više nikad ne vidi suprugu i kćer. U zatočeništvu je neumorno nastavio da piše, ali je u jeku staljinističkih čistki 1938. u istom danu osuđen na još deset godina teške robije i strijeljan. Bilo je to 17. rujna 1938. S ove distance, čovjek ne može da se ne zapita bi li mu suvremene informacijske tehnologije, da su tada postojale, produžile ili skratile život. Kako i priliči, rehabilitiran je u eri perestrojke 1987., na početku trnovitog povratka ka istim ekonomskim principima za koje se borio šezdeset godina ranije.

Svjetski sistemi i naše mjesto u njima

Ako SAD kao najmoćnija zemlja svijeta debelo razmišlja o tome šta budućnost nosi i šta će biti “sljedeća velika ideja” svjetskog poretka koji će se roditi iz pepela depresije u koju smo istom ušli, interesantno je zapitati se šta će biti uloga zemalja Zapadnog Balkana u novoj svjetskoj podjeli rada. Njihov položaj će, bez obzira na geografsku blizinu ključnih europskih centara, i dalje biti periferan i stoga će uglavnom i dalje služiti kao izvor resursa za svjetske ekonomske centre i živiti od mrvica. Teško je očekivati, u svjetlu iskustva zadnjih deset godina, da će se ijedna od tih zemalja uspjeti ugurati barem u “srednju ligu” između razvijenog i demokratskog centra i na resurse orijentirane i kaotične periferije, na način kao što su to npr. uspjele Španjolska, Irska, Češka ili Estonija.

U pravilu, centralne zemlje ekonomski dominiraju nad perifernima superiornom produktivnošću, te kontrolom trgovinskih i financijskih tokova, izvlače goleme koristi od direktnih stranih investicija u periferne zemlje, te se koriste njihovom sirovinskom osnovom i jeftinom radnom snagom. Međutim, zemlje Zapadnog Balkana su bile previše kaotične i korumpirane da bi se okoristile i u sezoni ljeto/jesen tekućeg konjukturnog ciklusa, a kako će proći kroz zimu, sam bog zna. Sada se predviđa da će čvršća regulacija (kao i djelomična nacionalizacija) bankarskog sistema i potreba za otvaranjem radnih mjesta u SAD i EU u svjetskom ekonomskom centru vratiti u modu subvencioniranu poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, koje su dugo bile outsourcirane, jer su bile znatno manje profitabilne od financijskih špekulacija i direktnih investicija u periferiju.

Za zemlje Zapadnog Balkana, koje su tek na izlasku iz tranzicije (bilo zato što su je privele kraju, bilo zato što je za nju malo šta preostalo), to bi ujedno mogao biti kraj formule po kojoj se socijalni mir osiromašenih industrijskih radnika bar u teoriji kupuje prodajom krupnih državnih preduzeća stranim investitorima u zamjenu za jednokratne budžetske injekcije. Moglo bi se lako desiti da višegodišnje unutarstranačko prepucavanje u Bosni i Hercegovini oko toga ko će uzeti proviziju za prodaju elektroenergetskog i telekomunikacijskog sistema u svakom drugom smislu završi po principu “tresla se gora, rodio se miš.”

Osim toga, u nastojanju da integriraju svoje elite u europske tokove, zemlje Zapadnog Balkana su preorijentirale cjelokupno visoko obrazovanje na proizvodnju profila koji, doduše u sadržajno i kvalitetom ograničenom obliku, teže idealu europske više srednje klase iz epohe koja je upravo na izdisaju, te tu danas dominiraju raznorazni menadžerski i administrativni profili skrojeni po principu “od svega po malo”, često po viziji ulaska u briselski vječno rastući birokratski svemir. S druge strane, bačene su u zapećak prirodne nauke i bio-tehničke struke, kao i priprema za stvarni naučni rad u svim oblastima, koje će uz klasično poduzetništvo po svoj prilici biti nositelji inovacija i uspostavljanju novih paradigmi u vrldanju svjetske ekonomije iz netom započete zime globalne depresije.

To su samo neke teme za razmišljanje, a pred nama je decenija koja će odlučiti pravila igre za sredinu 21. stoljeća.

Dragan Ivanović je istraživač i bivši savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu BiH

Dragan Ivanović

Skori izbori za čelnog čovjeka Stranke demokratske akcije BiH (SDA), do kojih će doći na sljedećem kongresu te stranke, zasluženo privlače pažnju ne samo onih koji su se grupirali oko tri glavna pretendenta na to mjesto — Sulejmana Tihića, Bakira Izetbegovića i Adnana Terzića — ili članova i glasača SDA, već i mnogih koji bi inače jako teško ikad mogli doći u iskušenje da toj stranci daju svoj glas. Po mnogima, prvenstveno pitanje je hoće li tu stranku nastaviti voditi Sulejman Tihić ili će kormilo od njega preuzeti Bakir Izetbegović. Zasigurno, o tome ovisi budućnost mnogih procesa, ne samo onog prudskog, kao i koalicijskih odnosa na različitim razinama vlasti, pri čemu je najveći zasigurno ulog Stranke za BiH, kao najvažnijeg koalicijskog partnera SDA, ali ni onaj Hrvatske demokratske zajednice na razini Federacije i BiH nije mali. Na kraju, ni Socijaldemokratskoj partiji nije svejedno ko će biti predsjednik SDA, uprkos ponešto pokvarenim odnosima između Lagumdžije i Tihića nakon lokalnih izbora.

Ono što se, međutim, vjerojatno neće promijeniti bez obzira na ishod izbora za čelnog čovjeka SDA je kvazi-demokratska priroda samih izbora. Ilustrativan je nedavni osvrt na portalu Svevijesti.ba:

Na predstojećem kongresu SDA za novog predsjednika stranke najvjerovatnije će biti kandidirani aktuelni lider stranke Sulejman Tihić, potpredsjednik SDA Bakir Izetbegović i nekadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Adnan Terzić. Trojica visokih zvaničnika SDA ujedno su i članovi Odbora koji bi za šest dana trebalo da razmotri pripreme i organizaciju Kongresa, broj članova Glavnog odbora, te broj, način i kriterije za izbor delegata Kongresa.

Očito je, dakle, da se doživljaj demokratskih izbora u SDA kreće u režimu “strogo kontroliranih vlakova” u kome će trijumvirat Tihić-Izetbegović-Terzić prvo odlučiti ko će činiti “najviše tijelo stranke”, pa će onda tako pažljivo sašiven kongres “demokratski izabrati” novo rukovodstvo. U toj šaradi i parodiji na temu demokratskih unutarstranačkih izbora, sve bitne odluke će biti donesene, ili barem stavljene u proceduru prije nego što se kongres i sastane, čime će delegati, u ime “ekspeditivnosti” i iz “tehničkih razloga” biti lišeni i potrebe i mogućnosti da se “otmu” i da na raspravu i odlučivanje dovedu bilo kakav “neplaniran” prijedlog.

Neko naivan bi se mogao zapitati ne bi li bilo logičnije i jednostavnije da članovi stranke neposredno biraju svoje predstavnike na kongresu bez uplitanja “odozgo“, baš kao što i birači neposredno biraju članove parlamenta, i to na općepoznat i jasno utvrđen način? Na kraju krajeva, zar ne bi bilo dobrano sumnjivo kada bi na kraju svog mandata vlada određivala ko će i po kojim kriterijima imati pravo glasati na narednim izborima i koliko će mjesta parlament imati u narednom mandatu? Prosto zapanjuje nespremnost “džavotvoraca” svih boja da najprostija i fundamentalna demokratska načela pretoče u stvarnost barem u okviru vlastitih političkih pokreta.

Ponekom bi se čitatelju moglo učiniti da sam možda s teme predstojećeg kongresa SDA odlutao na prizore i dojmove sa skorih kongresa SNSD i SDP. Drugi bi mogli primijetiti da nije bolje ni na kongresima drugih vladajućih stranaka, kao što su HDZ i SBiH. Na žalost, i jedni i drugi bili bi u pravu. U tom pogledu SDA sigurno nije ni najbolji ni najgori primjer i ne bi je bilo fer izdvojeno kritizirati da ta stranka sama za sebe ne rezervira niz ekskluzivnih povijesno-patriotskih superlativa i da vatreno ne inzistira na tome da je svako njeno izjednačavanje s ostalim nacionalnim strankama pogrešno. SDA može biti ili lučonoša demokratske vizije Bosne i Hercegovine ili srednja žalost njene nedemokratske stvarnosti, ali ne oboje istovremeno.

Paradoksalno, unatoč svojim nezavidnim demokratskim dosezima, SDA se u ovom momentu od drugih značajnijih stranaka na političkoj sceni Bosne i Hercegovine razlikuje po tome što njome ne vlada neprikosnoveni vođa koji drži sve dizgine vlasti i unutarstranačke manipulacije u svojim rukama. Upravo postojanje stvarne i snažne unutarstranačke konkurencije otvara nadu da će s vremenom morati doći do stvarne distribucije vlasti unutar stranke na znatno demokratičnijim osnovama nego što je to danas slučaj, iako valja primijetiti da se tu radi o potrebnom ali ne i dovoljnom uvjetu za promjenu nabolje.

U ovom trenutku je teško prognozirati hoće li se stvari kretati u tom smjeru ili pak ka prevratu i učvršćivanju u praksi neograničene vlasti (novog ili starog) predsjednika. Topljenje autoritarnog ledenjaka kome bi doprinijela demokratizacija unutar SDA sigurno bi bilo korisno za onaj jako značajan dio Bosne i Hercegovine gdje ta stranka godinama vlada, a posebno za Sarajevo, Zenicu i druga mjesta koja je po prioritetima i vrijednostima u oblastima obrazovanja, socijalne zaštite, kulture i infrastrukture, SDA poodavno pretvorila u prototipove bošnjačke države u državi po svojoj ideološkoj matrici.

Nevolja je što, s izuzetkom Naše stranke, koja je jedina barem nominalno postavljena na jednostavnim i temeljnim demokratskim unutarstranačkim odnosima, ostali suparnici i partneri u borbi za vlast u tim dijelovima Bosne i Hercegovine, ponajprije SDP i SBiH, sa vlastitim mutacijama unutarstranačkog “delegatskog sistema narodne demokracije“ što su ga u miraz donijeli konvertirani ideolozi i tehnokrati iz “onog sistema”, i iz sjene vlastitih neprikosnovenih lidera i “privatno-javnih partnerstava” s kojekakvim tajkunima mogu malo toga podučiti svoje kolege iz SDA.

Dragan Ivanović je istraživač i bivši savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu BiH

Davor Vuletić

Vanjskopolitička inicijativa BiH (VPI BiH) prezentirala je nedavno (5.3.2009.) svoj Preliminarni izvještaj za 2008. u sklopu projekta “Monitoring Procesa Evropskih integracija BiH” koji je financiran od strane Švedske agencije za međunarodni razvoj (SIDA).

Bosna i Hercegovina je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa Evropskom unijom (EU) 16. juna 2008 godine i preuzela nove međunarodne obveze. Preliminarni izvještaj za 2008 godinu je rezultat projekta koji ima za cilj da demistificira proces evropskih integracija, približi ga i pojasni građanima BiH, omogući osnovu za raspravu o konkretnim stvarima između civilnog sektora i institucija BiH zasnovanu na argumentima i činjenicama. Projekt će trajati do kraja 2011. godine i svakih šest mjeseci izvještavati BH javnost o stepenu napretka u procesu Europskih integracija.

Povodom prezentacije Preliminarnog izvještaja za 2008 godinu, skupu se obratio Nj.E. Bosse Hedberg, Ambasador Kraljevine Švedske u Sarajevu. U panel diskusiji nakon prezentacije učestvovali su Emir Đikić, Transparancy International BiH, Kurt Bassuener, Democratization Policy Council (DPC) i Davor Vuletić, direktor Vanjskopolitičke inicijative BH. Prezentaciji su prisustvovali predstavnici Parlamentarne skupštine BiH, Parlamenta federacije BiH, institucija BiH, diplomatskog kora, EUSR, Delegacije Europske komisije u BiH i civilnog sektora.

Osnovni nalazi izvještaja su sljedeći:

1. U Bosni i Hercegovini i dalje ne postoji jedinstven ekonomski prostor i pored svih donesenih zakona i novoformiranih agencija. Da ironija bude veća, BiH je uspješno ispunila uglavnom one odredbe kojima otvara svoje tržište, ali nije učinila ništa ili vrlo malo u ispunjavanju obaveza koje bi pomogle državi BiH da osnaži domaće tržište i “suoči se s tržišnim silama u EU-u”, te opstane na tržištu u konkurenciji s drugim zemljama regije, pa i same Europske Unije.

2. Oblast privrednih društava na nivou Bosne i Hercegovine nije uređena jedinstvenim propisom, već entitetskim zakonima, pa samim tim ne možemo govoriti o harmonizaciji domaćeg zakonodavstva s acquis communautaireom (pravnim tekovinama EU-a) prije nego što harmoniziramo vlastite propise.

3. Bosna i Hercegovina i dalje krši neke od osnovnih odredbi iz oblasti ljudskih prava.

4. U oblasti pravde i sigurnosti (vize, azil, migracije) ispunjeno je oko 40 posto obaveza predviđenih Akcionim planom za ispunjavanje do kraja 2008. godine. Ispunjavanje obaveza se odnosilo najvećim dijelom na usvajanje relevantnih strategija i akcionih planova, kao i na usvajanje relevantnih zakona i uspostavljanje institucija.

Više informacija o ovom projektu možete dobiti na stranici Monitoring procesa Evropskih integracija BiH ili preko e-maila: info@vpi.ba.

Davor Vuletić je istraživač i analitičar pri Vanjskopolitičkoj inicijativi BiH

Lejla Ramić-Mesihović

U današnjem trenutku, kada se dosta raspravlja o tome kako na najbolji i najefikasniji način reformirati tradicionalnu diplomaciju u svjetlu globaliziranih vanjskopolitičkih izazova, korisno je osvrnuti se na
članak “Budućnost diplomatske službe”, autora Volkera Haaka, doktora
pravnih nauka i nekadašnjeg ambasadora Ministarstva vanjskih poslova Savezne republike Njemačke u penziji, objavljen u časopisu “Politička misao”, Vol. XL, 2003., str. 114.-130. Članak je nastao iz predavanja održanog u Dobrovniku 2002. godine u sklopu simpozija o
kosmopolitskoj demokratiji.

U njemu autor nastoji identificirati nova očekivanja od diplomatske
službe koje nameće globalizacijom obilježena današnjica. Oslanjajući
se prvenstveno na iskustva i praksu njemačke diplomatije, te na knjigu
“Wem dient der Auswartige Dienst?”, Haak analizira aktuelne potrebe i funcioniranje diplomatskih službi, ali nastoji i sagledati moguće pravce buduće organizacije diplomatije.

Iz diplomatske prakse današnjice

Intenzivni kontakti među privrednim subjektima širom svijeta
zahtijevaju visok nivo stručnih zvanja, koje prosječan diplomata teško
da može posjedovati. Stoga, Autor sugerira da je korisno posegnuti za
prenošenjem određenih zadataka na stručne vladine resore,
vanjskotrgovinske komore i druge aktere značajne za ovaj proces i
insistira da je potrebno potpuno razdvojiti sigurnosno-političke i
privredno-političke aspekte i nadležnosti unutar vlade. Ipak, ističe
se da i pored mnogih stručnih tijela i konferencija, vlade ostaju
institucije sa neosporivim značajem u međunarodnom zakonodavstvu, te
imaju koordinacijsku odgovornost putem svojih vanjskopolitičkih službi
i odgovornost za specifična područja, poput nadzora izvoza osjetljivih
proizvoda i finansijsku podršku projektima iz ove oblasti.

Haak posebno ističe nevladine organizacije kao aktere na međunarodnoj
sceni koji služe kao demokratsko sredstvo korekcije, posebno po
pitanju deficita demokratije u procesu donošenja odluka u međunarodnim
tijelima. Zbog njihove funkcionalne i kvalitativne raznolikosti, on
zaključuje da se u ulozi diplomate koji sarađuje sa NVO-ima bolje
snalaze “generalisti”, nego “specijalisti”.

Pozivajući se na značaj sprječavanja Huntingtonovog scenarija,
tzv. “sudara civilizacija”, Haak naglašava značaj međukulturalnog
dijaloga, pogotovo u kontekstu odnosa nastalih nakon terorističkih
napada u Njujorku 2001. godine. Vođen njemačkim iskustvima u
afirmaciji dijaloga među različitim kulturama, on ističe značaj
kulturnih posredničkih agencija u ovom kompleksnom procesu, koji
uključuje obrazovanje, kulturu, turizam, umjetnost, te sve više i
interakciju sa komercijalnim sektorom. Veliku ulogu u diplomatskoj
koordinaciji tih aktivnosti, Haak pridaje atašeu za kulturu.

Usljed sve intenzivnije aktivnosti pripadnika zakonodavne vlasti na
međunarodnom nivou, ostvaruje se više kontakata kojima diplomate
moraju prisustvovati i o kojima moraju obavještavati svoju vladu. Za
diplomate koji ih prate, ovi susreti mogu biti izuzetan izvor
informacija iz domovine i može doprinijeti boljoj analitičkoj
prosudbi. S druge strane, akteri moraju vjerovati diplomati koji ih
prati, zbog, često, osjetljivih razgovora, pogotovo kada su u pitanju
opozicioni predstavnici. Kao dodatni mehanizam u njemačkoj
međunarodnoj saradnji, Haak kao “pogranične” pominje političke
fondacije.

Nove mogućnosti

Raspravljajući o mogućim novim modelima za odnos svih strana
zainteresiranih za uspostavljanje, održavanje i razvoj međunarodnih
odnosa, Autor navodi pet opcija. Prva, koja bi podrazumijevala
koordinaciju međunarodnih odjela resornih ministarstava iz kabineta
premijera, smatra se neprimjerenom za veće države sa aktivnom
politikom u svim regijama svijeta. Po drugoj, ministarstvo vanjskih
poslova ima četiri alternative: postaje servis za sve ostale aktere,
stručni resor za pitanja mira i sigurnosti u užem smislu ili
njegovatelj prijateljskih odnosa i odustalo od upravljačkih
koordinacijskih i kreatorskih funkcija ili, pak, može raditi u
okvirima obuhvatne globalne strukturalne politike, dok se druga
ministarstva zaustavljaju na državnoj, ili, eventualno, granici
Evropske unije. Treća opcija uključuje jačanje koordinacijske
kapacitet MVP i Saveznog ministarstva za pomoć zemljama u razvoju, s
mogućnošću naknadnog eventualnog spajanja. Zagovarači četvrte opcije
smatraju da postoji opasnost od preopterećenosti službi MVP novi
posredničkim i koordinacijskim aktivnostima, te da se služba treba
isključivo fokusirati na planiranje usmjeravanje, provođenje i
provjeravanje vanjske politike. Autor posebno ističe posljednju, petu
opciju urednika knjige “Wem dient der Auswartige Diens?”, po kojem MVP
treba staviti svoje diplomate na raspolaganje resornim ministarstvima,
odnosno njihovim odjelima za međunarodnu saradnju.

Dodatno, Haak upozorava i na proces uspostavljanja vanjskopolitičke
službe EU, koji se odvija kroz Evropsku komisiju i putem Visokog
predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku. Veći stepen
koherentnosti ovih službi planira se postići kroz usvajanje novih
nadležnosti EU (putem Lisabonskog sporazuma).

Zaključak

Koordinacija i umrežavanje različitih aktera koji sarađuju na
međunarodnom planu u ovom članku se smatraju glavnim zadaćama
vanjskopolitičke službe. Ovisno o potrebama države, njenoj unutrašnjoj
organizaciji, te globalnim kretanjima, svaka država ima na
raspolaganju različite vidove organizacije vanjskopolitičke
službe. Imperativ interresorne saradnje, bez obzira u kojem se obliku
ona javlja, je da rad učini efikasnijim i produktivnijim.

Ipak, bez obzira na odabrani metod i način rada, te organizaciju,
bitno je razumjeti da dinamična i globalizirana današnjica u svakom
slučaju nameće česte promjene načina djelovanja svim sferama života,
pa i diplomatskoj službi.

Lejla Ramić-Mesihović je istraživač i student postdiplomskog studija “Diplomatija u savremenom svijetu” na Fakultetu Političkih nauka u Sarajevu

Dragan Ivanović

U četvrtak, 2.4.2009. godine, Komisija Kongresa SAD za sigurnost i
suradnju u Europi održala je sesiju pod nazivom
“Zapadni Balkan: izazovi za angažman SAD i EU” čiji je cilj
bilo utvrđivanje činjenica o stanju i trendovima u zemljama regije u
novije doba poznate pod nazivom Zapadni Balkan. Iako je sesija
bila posvećena stanju u čitavom nizu zemalja: od Hrvatske, preko Bosne
i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, pa do Kosova i Makedonije, preko
polovice vremena bilo je posvećeno situaciji u Bosni i Hercegovini,
puno manje Kosovu, još manje Srbiji, dok su Hrvatska i Makedonija tek
letimično pomenute, a Crna Gora nikako.

Sumnjiva čast da bude fokus cijelog sastanka posvećenog širem regionu,
koja je pripala Bosni i Hercegovini, odraz je sve veće zabrinutosti
međunarodne zajednice zadnjih mjeseci i godina zbog evidentnog
političkog nazatka koji prijeti poništenjem mukotrpno ostvarenih
stečevina mirovnog procesa u prvoj deceniji mirovnog procesa po
potpisivanju Daytonskog sporazuma krajem 1995. Naposljetku, to se
odrazilo i kroz izbor pozvanih govornika: najzapaženiji govornik bio
je Lord Paddy Ashdown, bivši Visoki predstavnik međunarodne
zajednice i prvi Specijalni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini
2002-2006., dok su ostali govornici bili Ivo Banac, predsjednik
Hrvatskog helsinškog odbora, Ivana Howard iz američke zaklade
National Endowment for Democracy, te James Lyon iz regionalnog
centra organizacije Democratization Policy Council lociranog u
Beogradu.

Povjerljivi memorandum Paddyja Ashdowna

Opća ocjena koju je u svom izlaganju iznio Ashdown bila je da je u
Bosni i Hercegovini u zadnje tri do četiri godine došlo do značajnog
nazatka u pogledu stvaranja funkcionalne države, u odnosu na stanje
stvoreno u periodu 1995-2006. Lord Adshdown je svoje izlaganje
bazirao na memorandumu koji je predao Komisiji, ali za koji je zamolio
da ne bude doslovno uvršten u zapisnik s rasprave. Obrazlažući taj
svoj zahtjev, Ashdown je pojasnio da je riječ o dokumentu koji je
sinopsis njegovih mišljenja i prijedloga za koje je zamoljen od strane
vlada tri europske države: Velike Britanije, Nizozemske i Francuske.
No, dopustio je da se dijelovi tog povjerljivog memoranduma
parafraziraju i kao takvi uvrste u zapisnik, već prema potrebama
Komisije.

Ako je suditi po onome što je Ashdown rekao, uzroci nazatka se, osim u
samim događajima na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, pronalaze i
u neodlučnosti međunarodne zajednice, koja je nakon “80% urađenog
posla” na stvaranju funkcionalne države, u čemu je i po njegovim
riječima bio ključan doprinos bh. aktera, prerano digla ruke od
neposrednog angažmana i prepustila stvari svom toku. U kombinaciji sa
nerazumijevanjem situacije u regiji, institucionalnom krizom EU i
najnovijom ekonomskom krizom svjetskih razmjera koja dodatno otežava
proces EU-integracija, posljedica je prilično konfuzna slika europskih
prioriteta i kriterija što, kako je Ashdown napomenuo, domaći akteri
jako dobro čitaju i na svaki znak vrludanja u Briselu europske
prioritete podređuju probitačnijim domaćim, najčešće nacionalistički
intoniranima.

Za EU i za sigurnost i stabilnost regiona izuzetno je značajno,
napominje Ashdown, što sve zemlje i svi narodi Zapadnog Balkana dijele
interes za proces stabilizacije i pridruživanja EU. To je trenutačno
jedini kohezivni faktor u regionu, koji kako-tako drži na okupu i u
međusobnom miru države među kojima ima mnošto krupnih nesuglasica.
No, po Ashdownovoj ocjeni, koja vjerovatno odražava šire raspoloženje
među onima koji se bave balkanskom tematikom u EU, pristup Zapadnom
Balkanu je u startu bio pogrešan zato što se prešutno pretpostavljalo
da su zemlje u regiji slične ostalim istočnoeuropskim zemljama koje su
prošle kroz proces tranzicije, poput Poljske, Češke ili Mađarske, pri
čemu se nije uzeo u obzir multinacionalni karakter država Zapadnog
Balkana.

Zbog toga, smatra Ashdown, uobičajeni pristup EU po principu odvojenog
dijaloga sa svakom državom ponaosob u ovoj regiji nije dao rezultate
kao drugdje na istoku Europe. James Lyon je istaknuo da je svaka od
zemalja regije imala periode bitnog kašnjenja i odugovlačenja u
procesu stabilizacije i pridruživanja, od Hrvatske koja je jedina
ostvarila stvarni napredak u tom procesu, pa do Kosova za koje je
upitno može li se uopće u takvom klanski isparceliziranom društvu
uspostaviti normalan i na modernim osnovama organiziran politički
sistem.

Integrirani regionalni pristup

Pouka koju iz ovog svi govornici izvlače je da je hitno neophodno
uspostaviti europske i američke mehanizme za regionalnu koordinaciju,
u kojoj će napredak zemalja u procesu stabilizacije i pridruživanja
biti uvjetovan ne samo time što ne prave probleme u susjedstvu, već
aktivnim doprinosom zajedničkoj europsko-američkoj strategiji za
cijelu regiju. Iako je prvenstvena motivacija ovakvog pristupa
dvosmislen odnos Srbije prema dezintegrativnim i potencijalno
destabilizirajućim procesima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, u
sliku se dobro uklapaju tekući sporovi Hrvatske sa Slovenijom (oko
Piranskog zaljeva) i Makedonije s Grčkom (oko naziva). Rasprava je
bila prilika i da se podsjetimo drugih bizranih detalja, kao npr. da
trenutno Grčka blokira Hrvatsku u pregovorima o članstvu u EU zato što
ova priznaje makedonsku nacionalnu manjinu.

Na tom tragu, za očekivati je da usokro u institucijama EU dođe do
imenovanja posebnog izaslanika za prostor Zapadnog Balkana, čiji bi
zadatak upravo prije svega bio koordinacija obaveza pojedinih država
regije u procesu stabilizacije i pridruživanja. Naročito je Ashdown
inzistirao da se tu ne radi o proširenju EU, već o njenom zaokruženju,
jer se regija već podobro nalazi unutar zemljopisnih granica Unije i
riječ je o logičnom zaokruženju jedinstvenog integrativnog procesa.
Po tome se može naslutiti da će Zapadni Balkan ipak imati nešto
drugačiji položaj u pregovorima nego, recimo, Turska ili novi aspirant
na članstvo, Ukrajina, čija se europska perspektiva usred trenutne
ekonomsko-institucionalno europskoj bure najblaže rečeno čini
maglovitom.

No to također znači da zemlje Zapadnog Balkana sigurno neće biti u
situaciji da na temelju svog “posebnog statusa“ isposluju neki popust
u smislu striktnog zadovoljavanja kriterija stabilizacije i
pridruživanja (koji će se u prosjeku obogatiti regionalnim sigurnosnim
aspektima). Kao što je rekao Ashdown govoreći o Bosni i Hercegovini,
opasnost leži u igri u kojoj se domaće vlasti “pretvaraju da vrše
reforme, a mi se pretvaramo da im vjerujemo”. I europski tehnokrati i
američki strateški planeri podobro su svjesni da transformacija svake
pojedine zemlje u regiji iz žarišta korupcije i nestabilnosti u
pristojnu zemlju gdje se zna građanski red mora biti završena prije
nego što mrkva članstva u EU bude skuhana i pojedena.

S američke strane, već se neko vrijeme špekulira o imenovanju
predsjedničkog specijalnog izaslanika za područje Zapadnog Balkana,
slično ulozi koju za područje Afganistana i Pakistana sada igra
Richard Holbrooke. Čini se da se, zbog vrlo specifičnog angažmana SAD
u BiH i širih interesa, isprva razmišljalo o ustanovljavaju mjesta
izaslanika specifično za za Bosnu i Hercegovinu, ali je ta ideja
odbačena u korist regionalnog pristupa. Da ovo razmišljanje dobro
odjekuje u hodnicima State Departmenta i Bijele Kuće pokazuje i
prisustvo na raspravi (u svojstvu savjetnika) Clifforda Bonda, bivšeg
ambasadora SAD u BiH. Hoće li baš on ili neko drugi biti upućen na
taj zadatak vjerojatno će se znati uskoro.

U svakom slučaju, čini se da je sazrela svijest da bez vrlo aktivne
saradnje EU i SAD malo šta može biti urađeno na osiguranju stabilnosti
i izgradnji mira u regiji. S jedne strane, SAD su se (s izuzetkom
Kosova) skoro u potpunosti pasivizirale kada je riječ o projektima
tranzicije u Zapadnom Balkanu u zadnjih desetak godina, a s druge
strane, nezainteresiranost Brisela se često spominje kao jedan od
ključnih uzroka propasti “aprilskog paketa” ustavnih amandmana u Bosni
i Hercegovini 2006. od kada su retrogradni procesi i uzeli maha.

Bosna i Hecegovina mirna, ali oslabljena

Govoreći o Bosni i Hercegovini, nijedan sudionik rasprave nije se
propustio osvrnuti na ulogu koju Milorad Dodik, aktualni premijer
Republike Srpske, igra na slabljenju državnih institucija. Čini se da
vlada konsenzus da je Bosna i Hercegovina, kao država, danas slabija
nego prije nekoliko godina. Govoreći o separatističkim tendencijama,
govornici su se uglavnom složili da taktika koju Dodik koristi nije
neposredno usmjerena na odvajanje Republike Srpske, već da se radi o
sistemskom slabljenju državnih institucija da bi se, kao prvo, kod
međunarodnih aktera pokušao stvoriti dojam da Bosna i Hercegovina nema
perspektive, te, kao drugo, da bi se izmanevrirala što povoljnija
pozicija ukoliko se u ovome prvom uspije.

U skladu s newtonovskom aktivno-reaktivnom prirodom politike u Bosni i
Hercegovini, nije izostao ni komentar na bošnjačku političku scenu.
Neizbježno je komentiran Haris Silajdžić i uticaj koji je on imao na
pomicanje cijele političke bošnjačke scene udesno, s posljedicom
radikalnog sužavanja prostora za umjerenije snage, među koje se,
pretpostavljam, u ovom kontekstu ubrajaju i stranke koje o sebi vole
razmišljati kao multinacionalne: SDP i Naša stranka.

Ono što ohrabruje je da na raspravi nije bilo katklizmičkih vizija
sunovrata u rat i nasilje, unatoč nedvosmislenom i posvemašnjem
političkom nazatku. Posebno je Ashdown insistirao da poređenja sa
1992. godinom ne stoje i da unatoč glasinama o tome da je u toku
naoružavanje posredstvom paravojnih i zaštitarskih snaga, ne postoji
sistemski rizik od izbijanja nasilja ili novog rata (pri tome je bio
oprezan da ne isključi mogućnost incidenata). Razlog za to se nalazi u
značajno promijenjenim stavovima Hrvatske i Srbije u odnosu na period
od prije sedamnaest godina, te u još uvijek značajnom (mada sve više
simboličnom) vojnom prisustvu zapadnih zemalja na terenu.

Čudnovata ideja Milorada Dodika da Republika Srpska možda može biti
primljena u EU mimo Bosne i Hercegovine teško da ima ikakvu budućnost,
ako je suditi po sudionicima ove rasprave. Štaviše, izgleda da je to
još jedan razlog više i za EU i SAD da uključe Beograd aktivnije u
cijeli proces, na način koji neće ostavljati ni zrno sumnje u pogledu
opredjeljenja Srbije da poštuje teritorijalni integritet Bosne i
Hercegovine, bez dodatnih “ako” i “pod uvjetom”.

Ništa manje čudnovatom, da ne kažem djetinjastom, označena i je i
ideja koja prevladava kod bošnjačkih lidera, čije stranke, kako
je rečeno, “dominiraju Federacijom BiH”, naime da će zatezanje stvari
i snažna demonstracija nefunkcioniranja postojećeg državnog ustrojstva
zasnovanog na Daytonu isprovocirati (po Ashdownovim naročito
živopisnom opisu) “juriš konjice s one strane obzora koja će Bošnjake
po drugi put izbaviti iz opasnosti, proglasiti novi ustav i usput
ukinuti Republiku Srpsku”.

Promjene ustava s ciljem stvaranje funkcionalnije države, otprilike na
tragu propalog, a neprežaljenog “aprilskog paketa” iz 2006. po svemu
sudeći će postati nezaobilazna stepenica i uvjet daljeg procesa
stabilizacije i pridruživanja, i na tom bi planu trebalo uskoro
očekivati vrlo jako i koordinirano djelovanje europskih i američkih
predstavnika u BiH i regionu. Čini se da EU ne može prežaliti svoju
raniju ambivalentnost u pogledu ustavnih promjena i pogrešno
adresirani kavalirski gest da je ustav stvar domaćih političara.

Tako, da parafraziram Ala Gorea, zvuči “neugodna istina” koja neće
obradovati niti jedne, niti druge nacionaliste, kao ni mnoge inače
savršeno obične i normalne radne ljude i građane kojima je omiljena
razbibriga pisanje svoje verzije Ustava BiH. Ali, šta precizno
znači funkcionalna država po mjerilima EU i SAD nije sasvim jasno. Po
nekim elementima izrečenim na raspravi moglo bi se zaključiti da bi
kratkih ruku mogli ostati i oni koji bi željeli da im država nakon
ustavnog face liftinga liči na liberalne demokracije poput SAD u
čijem je Kongresu upriličena rasprava ili Ujedinjeno Kraljevstvo Lorda
Ashdowna. Ali o tome ću nešto više u završnom dijelu ovog teksta.

S obzirom na sve rečeno, teško da će ijedan od vodećih medija u BiH
prenijeti neretuširanu, kompletnu sliku onoga što predstavlja, rekao
bih definitivan, stav Zapada o nacionalnim fantazijama srpskih,
bošnjačkih ili hrvatskih lidera. Što se ovih zadnjih tiče, u uvjetima
općeg srpsko-bošnjačkog prepucavanja pomenuti su tek s četiri riječi
od 11,741 koliko ih je u transkriptu, što vjerojatno ukazuje na to da
im izlazak sa nekim trećim ustavnim prijedlogom koji je neprihvatljiv
za Srbe i Bošnjake neće biti ni od kakve koristi.

Europski i američki interesi

U jednom vrlo interesantnom trenutku rasprave, Ashdown je bio zamoljen
odgovoriti na pitanje zašto bi, po njegovom mišljenju, SAD trebale
biti zainteresirane za angažman u regionu općenito, a Bosni i
Hercegovini konkretno. Naravno, niko ne dovodi u pitanje interes EU
da sredi situaciju u svom dvorištu, koje je i sa članstvom u Uniji i
bez njega svakako dio svih bijelih, sivih i crnih tokova na trasi
između (Male) Azije i Zapadne Europe, da ne spominjemo novoprojiciranu
rutu snabdjevanja energentima.

Ashdownov odgovor je bio izuzetno inteligentan i nesumnjivo
promišljen. Po njemu, američki angažman u regiji i Bosni i
Hercegovini prodaju četiri stvari. Prvi razlog za američki angažman
koincidira sa europskim interesima - to je želja da se iz srca Europe
iskorijeni izvor korupcije i nelegalne trgovine svim i svačim,
uključujući narkotike, roblje i oružje. Zbog integriranosti tržišta i
bliskih trgovinskih odnosa Europe i Sjeverne Amerike, kada ilegalna
“roba” jednom uđe na područje EU, nailazi na relativno malo prepreka
dok ne stigne u SAD.

Ako je prvi razlog koji prodaje američki angažman etičke prirode,
drugi je vezan za očuvanje statusa supersile. Naime, SAD su se u
zadnjih petnaestak godina više puta vrlo direktno vojno i politički
uplele u događaje i odnose u regiji. Ostaviti posao nedovršenim, ili,
još gore, riskirati da dođe do daljnjeg šepanja regije na štetu
interesa ključnih europskih saveznika (i radost revitalizirane
Rusije), za SAD je neprihvatljivo, naročito ako misija nema karakter
košmara ili obol nerješivosti kao u slučaju Iraka ili Afganistana.

Treći razlog je istovremeno vrlo banalan i izrazito delikatan: usred
totalnog sunovrata u odnosima između vodećih zapadnih sila,
prvenstveno SAD, i muslimanskih zemalja kao posljedica invazije Iraka,
afere sa zatvorom Abu-Graib, “kolateralnih šteta” po krivo naciljanim
svadbama i pogrebima u Afganistanu i Pakistanu, simuliranog davljenja
i drugih oblika iživljavanja nad zatvorenicima u Guantanamou, te
potpuno nekritičke podrške Izraelu u borbi protiv Hezbollahovih i
Hamasovih terorista bez obaziranja na katastrofalne civilne žrtve među
Palestincima, Bosna i Hercegovina i Kosovo su bogomdane šanse da se
SAD prikažu kao prijatelji muslimana.

Banalnost ovog razloga leži u činjenici da razlozi zbog kojih su SAD
intervenirale u Bosni i Hercegovini imaju vrlo malo neposredne veze s
vjeroispovješću protagonista sukoba. Rat u Bosni i Hercegovini je bio
drugo, znatno produženo poluvrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, i za
razliku od vrlo oštrog i relativno kratkog srpsko-hrvatskog rata koji
je kulminirao padom Vukovara i odbranom Dubrovnika, ratovanje u BiH se
uglavnom svodilo na rovovsko iscrpljivanje i masakre nad civilnim
stanovništvom, koje je moralo trajati preko tri godine dok SAD nisu
odlučile da je dosta, vojno intervenirale i privele višegodišnji sukob
kraju u roku od svega tri mjeseca.

I kada je riječ o Kosovu, teško da bi se moglo reći da je NATO
intervenirao zbog dominantne muslimanske vjeroispovijesti tamošnjih
Albanaca. Prije će biti da se to desilo zbog manijakalne Miloševićeve
nepopustljivosti, hazarderstva i spremnosti na najbrutalnije i
najkrvavije obračunavanje sa cjelokupnim stanovništvom “južne srpske
provincije” (spoj nekritičke ljubavi prema zemlji i patološke mržnje
prema ljudima koji u njoj žive je inače česta pojavana na Balkanu, ne
samo Zapadnom). Čak i ako bi se ispostavilo da su sve srpske teorije
zavjere u vezi s Kosovom istinite, razlozi za američku intervenciju
sigurno nisu bili islamofilske prirode.

Prema tome, ono što SAD u najboljem slučaju mogu reći je da su u
slučaju Bosne i Hercegovine i Kosova bile vjerski neutralne, tj. da
Bošnjake i Albance nisu tretirali ni bolje ni lošije zato što su
(uglavnom) muslimani. Otuda proizilazi krajnja delikatnost trećeg
argumenta, koja se sastoji u davanju ponešto povlaštenog položaja i
afirmacije u međunarodnoj javnosti bošnjačkih nacionalnih političkih i
vjerskih lidera, poput Alije Izetbegovića i reisa Cerića kako bi se
bazična neutralnost pretočila u nešto aktivniji odnos koji se
partnerima u muslimanskim zemljama može prikazati u pozitivnijem
svjetlu.

Četvrti argument koji značajno poboljšava izglede da se angažman SAD u
regiji uspješnije proda američkoj javnosti, uprkos svojoj
trivijalnosti, je što to ništa ne košta. Od SAD se ne očekuje da
uloži milione u obnovu fizičke i društvene infrastrukture u Bosni i
Hercegovini, niti da pošalje svoje vojnike tamo. Dakle, angažman je
isključivo političke i diplomatske prirode, što tekuću balkansku krizu
čini “dobrom krizom” u još stvarnijem smislu nego što se Barracku
Obami u jeku kampanje za predsjedničku nominaciju prije godinu dana
afganistanski rat u odnosu na irački činio “dobrim ratom”.

Scile i Haribde ustavne reforme

Nedostatak napretka u unutarnjim reformama u Bosni i Hercegovini sam
po sebi, ili slab tempo procesa njene stabilizacije i pridruživanja
EU, ne bi bilo toliko alarmantan za Europljane i Amerikance da se nisu
javili zabrinjavajući znaci institucijalne disfunkcije, blokada i
kronične krize vlasti, uporedo s obaranjem razine javnog diskursa i
ponašanja političkih lidera koje je zaprijetilo obnovom nasilja. Iako
nije sasvim po sebi razumljivo šta točno znači funkcionalna država,
može se pretpostaviti da je njena prva aproksimacija mirna država,
tj. takva čije se institucije ne raspadaju i koja je u stanju da
kako-tako vodi svoje poslove s minimalnim vojno-političkim prisustvom
i pritiskom međunarodne zajednice.

Već bi “mirna Bosna” bila značajan napredak u odnosu na sadašnje
stanje. Zapravo, politički nazadak u zadnje tri godine nije samo
ugrozio europsku perspektivu Bosne i Hercegovine, već i njen opstanak,
čak i u Daytonskom okviru. Zbog toga bi se moglo očekivati da prvi
cilj predstojećih ustavnih reformi, s euro-američkog stajališta, bude
stabilizacija ustavnog okvira kroz otklanjanje izvora blokada i
stvaranje realnih pretpostavki da vlast, prvenstveno izvršna, može
raditi svoj posao. To još vrlo daleko od bilo kakvog ideala
funkcionalne države, ali jeste prvi korak.

No, u tom pogledu vrebaju mnoge opasnosti i komplikacije. Uzmimo na
primjer komentar kongresmena Smitha, člana Komisije “članovi
zakonodavnih tijela imaju moć, ali je ona tako pažljivo ograničena
pravilima da oni ne mogu donositi zakone”, zbog toga što i “male
manjine mogu lako blokirati donošenje zakona koje ta predivna zemlja
treba.” Čak i kada bi Smithova dijagnoza o uzrocima disfunkcije bila
ispravna, bilo bi vrlo opasno posegnuti za rješenjima koja se na toj
osnovi prosto nameću, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u bilo
kojoj multietničkoj zajednici.

Svako ko poznaje parlamentarnu praksu u Bosni i Hercegovini svjestan
je ta zemlja parlamentarna demokracija samo na papiru. Ne samo da
članovi zakondavnih tijela ne stvaraju zakone, već, naprotiv, oni
imaju jako malo moći i inicijative i sve se uglavnom nalazi u rukama
izvršne vlasti, koja je međusobno posvađana i paralizirana. Pošteni
zastupnik Smith, koji se mora dobro oznojiti da zaradi svoju plaću u
Kongresu, bio bi vjerojatno skandaliziran kada bi saznao da njegove
bh. kolege ne provode više od nekoliko radnih dana mjesečno na
plenarnim i sjednicama radnih tijela, a o nepostojanju ikakve veze
između građana izborne jedinice i zastupnika da i ne govorimo.

Takav naopak način rada, spojen sa opstruiranjem parlamenta
nedolaženjem na sjednice i drugim vidovima čobanskog tumačenja
poslovnika ne piše nigdje u Ustavu ili pravilima — riječ je prosto o
nedostatku elementarne demokratske kulture i procedure. Smith je
zasigurno u pravu da stalna opsesija nacionalnim konsenzusom ne vodi
ka funkcionalnoj državi, i više je nego sigurno da su se neki
mehanizmi, kao što je paritet u izvršnoj vlasti, pokazali krajnje
neefikasnima i kontraproduktivnima. Uvjeren sam da je za političku klimu
u Bosni i Hercegovini puno štetnije kada se premijer i ministar na
najprljaviji način optužuju preko novina, nego što će Parlament morati
ponoviti glasanje ili provesti dan-dva (mislim na radni dan od 8 sati)
u pregovorima i usaglašavanjima.

Što se tiče “malih manjina”, može biti da je ovdje u pitanju bilo
tzv. entitetsko glasanje, ali su općenito manjinama, bilo etničkim,
bilo političkim, u parlamentima širom Bosne i Hercegovine čvrsto
začepljena usta. To stanje diskriminacije je bilo toliko očito da je,
na tragu proslavljenih odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda,
upravo Visoki predstavnik međunarodne zajednice uveo mogućnost da
(doduše nacionalna) manjina predstavnika u parlamentu uputi
potencijalno diskriminirajući zakon na ocjenu entitetskom ustavnom
sudu. Naravno, sve je pitanje percepcije i većina je uvijek uvjerena
da je ona u pravu — čak kad je i u manjini (npr. entitetski veto
Harisa Silajdžića na sporazum o dvojnom državljanstvu BiH i CG).

Ako bude po sudionicima rasprave, jedan od temeljnih pravaca ustavne
reforme u Bosni i Hercegovini bit će, pojednostavljeno rečeno, da se
Bošnjaci više pitaju nego što je to danas slučaj. Entitetsko glasanje
u Parlamentu BiH je sasvim moguće suvišno u svjetlu postojanja Doma
naroda, iako nije nerazumno očekivati da barem trećina srpskih,
bošnjačkih ili hrvatskih zastupnika podrži nešto što treba postati
zakon obavezujući za sve. Ali eliminacija manjina iz političkog
procesa, kao opći pristup rješavanju problema blokade, ne sluti na
dobro i dugoročno može dovesti do još veće krize opstanka države.
Nije slučajno pronicavi Ashdown rekao da Bosna i Hercegovina treba
postati moderna multietnička država “možda više kao Belgija nego kao
Velika Britanija, ali to je OK”.

U svakom slučaju, čini se da je u sve europske i američke kalkulacije
o dugoročnom razvitku Bosne i Hercegovine uračunata i određena doza
kaosa i suboptimalnosti. Vidi se to, između ostalog, i iz isticanja
reisa Cerića kao duhovnog lidera europskih muslimana. Sigurno je da
na domaćoj političkoj sceni reis Cerić ima značajne politčke ambicije,
ali bi proeuropski, progresivni i demokratski nastrojen dio javnosti i
medija vrlo teško povezao Cerića i bilo kakav pro-europski ili
modernizatorski politički trend. Naprotiv, čini se da sve ono što
Cerić zadnjih godina radi ide upravo u smjeru učvršćivanja vjerski
ekskluzivno muslimanskog identiteta Bošnjaka, islamskog identiteta
teritorija na kojem Bošnjaci čine većinu, netolerancije prema
“miješanim brakovima”, protivljenja sekularizmu zapadnog i
tradicionalnog bh. tipa, te vjerske indoktrinacije i segregacije djece
u vrtićima, dakle u potpuno suprotnom smjeru od onoga koji vodi u
Europu.

Nema tu, da se razumijemo, nekog dubokog poštovanja prema islamu kao
religiji. Naprotiv, “uvažavanje” reisa Cerića se pravda jedva
skrivenom snishodljivošću. Kongresmen Smith je upoznao Cerića
prilikom dženaze u Potočarima povodom obilježavanja godišnjice
genocida u Srebrenici, i ostao zatečen “tim čovjekom, koji strastveno
vjeruje, a ipak prihvata i tolerira druge; to je primjer koji svi
trebaju slijediti”. Kakva zapanjujuća gledanja s visine na muslimane
i primjene duplih moralnih standarda! Nikome nije palo na pamet da
pohvali njujorškog nadbiskupa što 11.9.2001. nije sa svojom pastvom
izjurio na ulice i linčovao prvog muslimana na kojeg je naišao: nekako
se podrazumijeva da je kršćanski nadbiskup pristojna osoba koja nije
zaluđena manijakalnom mržnjom prema inovjercima. Međutim, ljudi poput
kongresmena Smitha izgleda imaju problem proširiti tu implicitnu
pretpostavku na muslimane, pa zato ostaju oduševljeni susretom s
Cerićem, pored mnoštva drugih etički i politički superiornih
predstavnika bošnjačko-muslimanskog vjerskog i kulturnog miljea.

Međutim, čini se da je za mnoge u SAD i Velikoj Britaniji, koji očajno
traže primjer suradnje s muslimanima, davanje povlaštenog statusa i
veće političke težine društveno više ili manje retrogradnim vjerskim
liderima s političkim ambicijama kao što je reis Cerić (te ostali
lideri vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini) mala cijena, koju će
ionako platiti Bosanci i Hercegovici kroz gubljenje nekih od ključnih
stečevina Prosvjetiteljstva. To je doza suboptimalnosti i kaosa koja
se, izgleda, smatra podnošljivom sa stanovišta regionalnih i
geostrateških interesa. Iako se ni ne očekuje da budu riješene,
smatra se da se političke nesuglasice u BiH time mogu barem na srednji
rok primiriti.

Sve u svemu, za očekivati je nekoliko vrlo vrućih godina kada je u
pitanju rad na reformiranju bh. Ustava. U tom periodu srpske
političke snage bi se morale osloboditi separatističkih demagoga iz
SDS-a i destruktivaca iz SNSD-a na čelu s Dodikom ukoliko žele
deminirati međunarodno nezadovoljstvo zbog opstrukcija i izbjeći
značajnije slabljenje pozicije Republike Srpske. Bošnjačke stranke i
lideri, podijeljeni na vjerski (SDA) i sekularni nacionalni blok
(SBIH), moraju biti spremni na stvarne pregovore i stvarni
kompromis, ako ne žele da se još jednom ponovi eksplozija srpskog
nacionalizma kao što je bio slučaj nakon Silajdžićevog triumfalnog
obaranja “aprilskog paketa“ iz 2006. Hrvatske stranke, nakon
ujedinjenja dva HDZ-a moraju se “umiliti” međunarodnoj zajednici
kao konstruktivan faktor ako imaju namjeru da se s pomoćnog vrate na
glavni teren.

Ali, ubjedljivo najveći izazov se nalazi pred političkim partijama
koje, bez obzira na dominantnu strukturu svoga članstva, plediraju na
svoj građanski i integrativni kakter. U ovom momentu, to su prije
svega SDP i Naša stranka, te u Hercegovini Radom za
boljitak. Za njih, čini se, nema puno mjesta u Ashdownovim
kobinacijama, jednako kao i kad je bio Visoki predstavnik.
S nestrpljenjem očekujem nastavak rasprave, koji je, uz suglasnost
svih prisutnih, zakazan za neki skori datum.

Dragan Ivanović je istraživač i bivši savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu BiH

Branimir Jukić

Skup G20 u Londonu

Skup G20 (dvadeset najrazvijenijih zemalja) održan ove sedmice u Londonu trebao bi konačno preokrenuti trendove i dati smjernice za izlazak iz svjetske gospodarske krize, odnosno kako je BBC to prenio:

Lideri dvadeset najutjecajnijih zemalja svijeta uspjeli su na samitu u Londonu postići dogovor o mjerama za spašavanje globalne privrede. Na prvi pogled, dogovor je zaista sveobuhvatan – a najvažnije je to što su se lideri obavezali da u posrnulu svjetsku privredu “upumpaju” dodatnih hiljadu milijardi dolara, ali ne u obliku stimulativnih, fiskalnih paketa, nego preko međunarodnih financijskih institucija – poput MMF-a i Svjetske banke.

Istovremeno, međunarodni financijski sistem bit će reformiran, rekao je britanski premijer Brown, naglašavajući da je na samitu usvojen konkretan plan mjera: “Ovo je dan u kome se svijet udružio da bi se odbranio od globalne recesije – ne riječima, nego planom za globalni oporavak i reformu, i sa jasnim vermenskim rokom za njegovo sprovođenje.” Gordon Brown je dodao da su učesnici samita obećali da će učiniti sve da bi se obnovio rast, otvorila nova radna mjesta i povratilo povjerenje u financijski sistem.

Izlazeći u susret zahtjevima Francuske i Njemačke, dogovoreno je usvajanje novih globalnih pravila o plaćama i bonusima, koja trebaju ohrabriti korporativnu odgovornost. Odzvonilo je, čini se, i takozvanim “poreskim utočištima” – pomenuti su Luksemburg i Monako – kao i bankarskim tajnama. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj objaviće spisak poreskih utočišta koja ne rade u skladu s pravilima, i protiv kojih će biti preduzeta odgovarajuća akcija, najavio je britanski premijer.

Sve u svemu, zaključio je domaćin sastanka, na temeljima ove ekonomske politike nastat će novi svjetski poredak.

No, kako je sve zaista počelo, i što je najvažnije, može li se ponoviti?

Prije svega je potrebno razjasniti dvije, možda najspominjanije sintagme u posljednjih godinu dana: BDP i financijski sistem.

Najjednostavnija definicija, kako je i Wikipedija predstavlja je: Bruto društveni proizvod (ili na engleskom GNP) je najsveobuhvatnija mjera ukupne proizvodnje dobara i usluga nekog društva. On je zbroj:

• novčane vrijednosti osobne potrošnje C,
• bruto investicija I,
• državnih kupovina dobara i usluga G,
• neto izvoza X (razlika uvoza i izvoza) i
• neto faktorskih plaćanja NFP.

GNP = C + I + G + X + NFP

Dakle, koja god od ovih kategorija padne (C, I, G, X ili NFP), smanjuje se i GNP.

Financijski sistem, na kojem počiva cijela zapadna ekonomija, prema najgrubljoj podjeli sadrži bankarske kredite, nebankarske kredite, dionice, obveznice i u poslednje vrijeme tzv. financijske derivate (futurse, opcije itd.) Vrag sa financijskim sistemom je taj što je on od početka većinski fiktivan. Da ne idemo ranije, počet ćemo sa Srednjim vijekom, odnosno začecima financijskog sistema u Europi. Platežno sredstvo su bili plemeniti metali, odnosno najvećim dijelom zlato, koje je uzimano kao ekvivalent svih dobara i usluga. Ljudi koji su posjedovali zlato, naravno, nisu ga željeli držati kod kuće, ili ga nositi na putovanja. Odnosili su ga najčešće zlatarima, koji su imali sefove,a oni su im izdavali potvrde (banknote, što je i danas sinonim za novčanice). Mušterije zlatara su shvatile da im je jednostavnije koristiti ove banknote u međusobnim transakcijama, umjesto fizičkog odlaska kod zlatara, preuzimanja svog depozita zlata i plaćanja tim zlatom.

Zlatari su nakon određenog vremena uvidjeli da se svega 1/10 zlata podiže, odnosno da samo 1/10 zlata mora biti dostupno u svakom trenutku. E, tu prvi put dolazi do pravljenja novca iz zraka, budući su mogli za jedan deponirani kilogram zlata izdati ekvivalent banknota od deset kilograma zlata i za njih kupovati realne proizvode, usluge i rad. Naravno, ukoliko bi se sve te banknote naplatile u istom trenutku došlo bi do propasti toga zlatara, no to se dešava samo u iznimnim situacijama koje će se u kasnijim stoljećima nazvati krizom nelikvidnosti i financijskom krizom.

Osam koraka financijske krize

Lak novac

Države izvoznice nafte i države koje ostvaruju visoki suficit u robnoj razmjeni (Singapur, Kina) svoj višak novca plasiraju u najjaču svjetsku ekonomiju (SAD). To izaziva pad kamatnih stopa, novac postaje sve jeftiniji, a krediti široko dostupni, naročito hipotekarni, a plasiraju se svima bez obzira na bonitet dužnika. Banke osiguravaju svoja potraživanja na dva načina: hipotekama na nekretnine i policama osiguranja kod osiguravajućih kuća kojom te osiguravajuće kuće garantiraju vraćanje kredita. Ove se police smatraju vrhunskim kolateralom i svi fondovi i banke investiraju ogroman novac u ove police, bez provjere boniteta.

Atmosfera unosne trgovine

Provala jeftinih kredita i investicijskih zahtjeva za novim financijskim instrumentima (gorepomenute police) kojima se trguje kao i dionicama, ali bez zakonske regulative. Sav novac pliva u kredite za nekretnine. Za par godina dugoročna zaduženja po kreditima za nekretnine su skočila sa 100 milijardi na 600 milijardi dolara. Cijene nekretnina skaču u nebo: Od 1960. do 2000. godine vrijednost nekretnina je prosječno rasla 1,4% godišnje, da bi sredinom 2000.-ih narasla više nego peterostruko, na 7,6% godišnjeg rasta vrijednosti.

Pucanje mjehura od sapunice

Određeni broj dužnika koji su uzimali kredite radi preprodaje nekretnina, sa stagniranjem njihovih cijena, više ne može vraćati kredite. Banke aktiviraju hipoteke, odjednom je prevelika ponuda stanova na tržištu i njihova cijena pada.

Iščezavanje kredita

Uznemirene zbog gubitaka u nenaplativim kreditima i nemogućnosti prodaje nekretnina koje su pod hipotekom, banke prestaju davati kredite. Cijene nekretnina nastavljaju padati. Sada i redovne platiše prestaju plaćati kredite, budući im je isplativije da ostanu bez nekretnine kojoj je pala cijena, nego da nastavljaju plaćati kredite.

Slom banaka

Banke sada počinju naplaćivati financijske instrumente (police osiguranja). Velike banke, osiguravajuće i reosiguravajuće kuće nemaju toliko novaca koliko se zahtjeva. Ukupni kapital povezan sa ovim tržištem preko banaka, osiguravajućih kuća, penzijskih fondova, hedge fondova, privatnih investitora je iznosio 13 hiljada milijardi dolara.

Penzijski fondovi gube 22 % vrijednosti, aktiva štednje i investicija gubi 1,2 biliona dolara. Ukupni gubitak iznosi 8,3 hiljade milijardi dolara, odnosno cifrom: 8.300.000.000.000. US dolara.

Pada Wall street

Ljudi, naravno, prate što se događa i povlače svoj novac iz investicija, podižu depozite i prodaju dionice budzašto, samo da izvuku neku korist. Ovo izaziva potpuni sunovrat dionica banaka i osiguravajućih kuća. Ukupno su povukli 150 milijardi dolara u dva dana rujna 2008. godine. Tu već uskače i američka vlada, Federalne rezerve osiguravaju 540 milijardi za fondove.

Pada AIG

Najveća američka osiguravajuća kuća AIG se urušava, Američka vlada je dvaput sanira.

Kriza seli u realni sektor

Sve ovo ne ostaje nezapaženo. Kriza i panika sele i na burze u Europi i Aziji i investitori povlače svoj novac i iz firmi u realnom sektoru (firme koje se bave proizvodnjom i uslugama). Vrijednosti dionica koje ulaze u indekse burzi padaju za 45%. Svi prestaju trošiti što iz psiholoških razloga, što zbog toga što ne mogu od banaka dobiti potrošačke kredite.

Pokušaj saniranja

Iz formule GNP-a = C + I + G + X + NFP vidimo da su već pale investicije I, a sada pada i osobna potrošnja C.

Tu se već i vlade uključuju. Prvi instrument vlade je monetarna politika: sniženje kamatne stopue, jeftiniji novac, krediti, potrošnja. Međutim kamatna stopa je već bila niska, vlade su već injektirale ogroman novac, kao nikad u historiji, a situacija se ne popravlja.

Drugi alat je državna potrošnja (*G* iz formule), ali država ne može potrošiti koliko privredi treba, a odranije je poznato da se od dvije milijarde državne potrošnje samo pola odrazi na rast GNP-a.

Svi navedeni gubici su izbrisali većinu kapitala banaka i nastala je takva bankarska panika za vlastitu likvidnost da banke više ne daju kredite ni jedna drugoj. Euribor i Libor (Europsko i Londonsko međubankarsko tržište novca, cijena novca na veliko između banaka) su se učetverostručili. Europa i SAD ulažu 2,5 hiljada milijardi dolara u kreditno tržište i garantiraju sve međubankarske pozajmice.

Sastanak G-20 u Londonu označava novi Bretton-Woodski sporazum (stari je imao tri stupa: MMF, Svjetska banka i GATT odnosno sada WTO), sa novom regulacijom i novom financijskom injekcijom od hiljadu milijardi dolara. Ako ne uspije, onda nas čekaju ogromni problemi, jer novca za daljnje sanacije više nema, same SAD bilježe fiskalni deficiti od 1 biliona ili 7,5%, što je nivo koji nije zabilježen ni u drugom svjetskom ratu.

Branimir Jukić je ekonomist i ambasador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori