Communitas

Dragan Ivanović

Skori izbori za čelnog čovjeka Stranke demokratske akcije BiH (SDA), do kojih će doći na sljedećem kongresu te stranke, zasluženo privlače pažnju ne samo onih koji su se grupirali oko tri glavna pretendenta na to mjesto — Sulejmana Tihića, Bakira Izetbegovića i Adnana Terzića — ili članova i glasača SDA, već i mnogih koji bi inače jako teško ikad mogli doći u iskušenje da toj stranci daju svoj glas. Po mnogima, prvenstveno pitanje je hoće li tu stranku nastaviti voditi Sulejman Tihić ili će kormilo od njega preuzeti Bakir Izetbegović. Zasigurno, o tome ovisi budućnost mnogih procesa, ne samo onog prudskog, kao i koalicijskih odnosa na različitim razinama vlasti, pri čemu je najveći zasigurno ulog Stranke za BiH, kao najvažnijeg koalicijskog partnera SDA, ali ni onaj Hrvatske demokratske zajednice na razini Federacije i BiH nije mali. Na kraju, ni Socijaldemokratskoj partiji nije svejedno ko će biti predsjednik SDA, uprkos ponešto pokvarenim odnosima između Lagumdžije i Tihića nakon lokalnih izbora.

Ono što se, međutim, vjerojatno neće promijeniti bez obzira na ishod izbora za čelnog čovjeka SDA je kvazi-demokratska priroda samih izbora. Ilustrativan je nedavni osvrt na portalu Svevijesti.ba:

Na predstojećem kongresu SDA za novog predsjednika stranke najvjerovatnije će biti kandidirani aktuelni lider stranke Sulejman Tihić, potpredsjednik SDA Bakir Izetbegović i nekadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Adnan Terzić. Trojica visokih zvaničnika SDA ujedno su i članovi Odbora koji bi za šest dana trebalo da razmotri pripreme i organizaciju Kongresa, broj članova Glavnog odbora, te broj, način i kriterije za izbor delegata Kongresa.

Očito je, dakle, da se doživljaj demokratskih izbora u SDA kreće u režimu “strogo kontroliranih vlakova” u kome će trijumvirat Tihić-Izetbegović-Terzić prvo odlučiti ko će činiti “najviše tijelo stranke”, pa će onda tako pažljivo sašiven kongres “demokratski izabrati” novo rukovodstvo. U toj šaradi i parodiji na temu demokratskih unutarstranačkih izbora, sve bitne odluke će biti donesene, ili barem stavljene u proceduru prije nego što se kongres i sastane, čime će delegati, u ime “ekspeditivnosti” i iz “tehničkih razloga” biti lišeni i potrebe i mogućnosti da se “otmu” i da na raspravu i odlučivanje dovedu bilo kakav “neplaniran” prijedlog.

Neko naivan bi se mogao zapitati ne bi li bilo logičnije i jednostavnije da članovi stranke neposredno biraju svoje predstavnike na kongresu bez uplitanja “odozgo“, baš kao što i birači neposredno biraju članove parlamenta, i to na općepoznat i jasno utvrđen način? Na kraju krajeva, zar ne bi bilo dobrano sumnjivo kada bi na kraju svog mandata vlada određivala ko će i po kojim kriterijima imati pravo glasati na narednim izborima i koliko će mjesta parlament imati u narednom mandatu? Prosto zapanjuje nespremnost “džavotvoraca” svih boja da najprostija i fundamentalna demokratska načela pretoče u stvarnost barem u okviru vlastitih političkih pokreta.

Ponekom bi se čitatelju moglo učiniti da sam možda s teme predstojećeg kongresa SDA odlutao na prizore i dojmove sa skorih kongresa SNSD i SDP. Drugi bi mogli primijetiti da nije bolje ni na kongresima drugih vladajućih stranaka, kao što su HDZ i SBiH. Na žalost, i jedni i drugi bili bi u pravu. U tom pogledu SDA sigurno nije ni najbolji ni najgori primjer i ne bi je bilo fer izdvojeno kritizirati da ta stranka sama za sebe ne rezervira niz ekskluzivnih povijesno-patriotskih superlativa i da vatreno ne inzistira na tome da je svako njeno izjednačavanje s ostalim nacionalnim strankama pogrešno. SDA može biti ili lučonoša demokratske vizije Bosne i Hercegovine ili srednja žalost njene nedemokratske stvarnosti, ali ne oboje istovremeno.

Paradoksalno, unatoč svojim nezavidnim demokratskim dosezima, SDA se u ovom momentu od drugih značajnijih stranaka na političkoj sceni Bosne i Hercegovine razlikuje po tome što njome ne vlada neprikosnoveni vođa koji drži sve dizgine vlasti i unutarstranačke manipulacije u svojim rukama. Upravo postojanje stvarne i snažne unutarstranačke konkurencije otvara nadu da će s vremenom morati doći do stvarne distribucije vlasti unutar stranke na znatno demokratičnijim osnovama nego što je to danas slučaj, iako valja primijetiti da se tu radi o potrebnom ali ne i dovoljnom uvjetu za promjenu nabolje.

U ovom trenutku je teško prognozirati hoće li se stvari kretati u tom smjeru ili pak ka prevratu i učvršćivanju u praksi neograničene vlasti (novog ili starog) predsjednika. Topljenje autoritarnog ledenjaka kome bi doprinijela demokratizacija unutar SDA sigurno bi bilo korisno za onaj jako značajan dio Bosne i Hercegovine gdje ta stranka godinama vlada, a posebno za Sarajevo, Zenicu i druga mjesta koja je po prioritetima i vrijednostima u oblastima obrazovanja, socijalne zaštite, kulture i infrastrukture, SDA poodavno pretvorila u prototipove bošnjačke države u državi po svojoj ideološkoj matrici.

Nevolja je što, s izuzetkom Naše stranke, koja je jedina barem nominalno postavljena na jednostavnim i temeljnim demokratskim unutarstranačkim odnosima, ostali suparnici i partneri u borbi za vlast u tim dijelovima Bosne i Hercegovine, ponajprije SDP i SBiH, sa vlastitim mutacijama unutarstranačkog “delegatskog sistema narodne demokracije“ što su ga u miraz donijeli konvertirani ideolozi i tehnokrati iz “onog sistema”, i iz sjene vlastitih neprikosnovenih lidera i “privatno-javnih partnerstava” s kojekakvim tajkunima mogu malo toga podučiti svoje kolege iz SDA.

Dragan Ivanović je istraživač i bivši savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu BiH