Communitas

Dragan Ivanović

Brzina kojom se dolazi do svega i svačega, često na veresiju (kreditima i kreditnim karticama), na jedan poziv telefonom, ili na poslovični “jedan klik” na Googleu, podobro je razmazila današnji svijet. Da ne pričam o video-igricama u kojima svako ima po dva-tri života, a i kada mu naopako krene učita ranije stanje i krene opet, samo “unaprijed” pametniji. Drugačije, ali u istom stilu, moderni tekst procesori kao što je Microsoft Word omogućavaju svakome da po volji piše, briše, oblikuje i ukrašava tekst, do te mjere da danas ima ljudi koji završavaju fakultete s rukopisom prvačića, a Anu Karenjinu i Na Drini ćupriju su, poput direktora multinacionalnih korporacija, pročitali u obliku gotovih executive summaryja na dvije-tri strane.

Zato ne bi trebalo začuditi da javnost kao gotovu stvar očekuje da svjetska ekonomska kriza bude “završena” do kraja ove godine, najdalje do sredine iduće. Kao da će se kriza sama istrošiti, a ljudi se priče o njoj zasititi, pa će nestati kada novine počnu pisati o nečem novom. I oni na odgovornim funkcijama koji shvataju koliko je besmisleno takvo zabijanje glave u pijesak dok problemi sami od sebe ne nestanu, ustručavaju se reći istinu.

A šta ako istina glasi da kriza neće proći? Šta ako tekuća recesija svjetskih razmjera nije nikakva kriza u smislu privremenog iskakanja iz trase usljed nasumičnog djelovanja prirodnih faktora i čovjekove nebrige, već prirodni kraj jednog i početak drugog ekonomskog sistema? Naime, baš to predviđa teorija konjukturnih ciklusa N.D.Kondratijeva, koja se bavi usponima i padovima ekonomske aktivnosti industrijaliziranog svijeta u ciklusima koji traju približno pedesetak godina. Po toj teoriji, nalazimo se u petom ciklusu Kondratijeva: računa se da je prvi započeo skupa s industrijskom revolucijom 1771., drugi izumom parne mašine i željeznice 1828., treći usponom teške industrije zasnovane na čeliku, električnoj energiji i teškoj mehanizaciji 1875., četvrti pojavom automobila, preradom nafte i masovnom proizvodnom nakon 1908., dok je tekući ciklus informacijskih i telekomunikacijskih tehnologija započeo 1971. nakon prve naftne krize.

Quatro staggioni, moliću lijepo

Svaki od ciklusa se obično dijeli na četiri perioda, ili figurativno govoreći četiri godišnja doba. Kondratijevo proljeće je period skoro eksponencijalnog rasta koji počinje s niske razine koju je postavila prethodna depresija, i u njemu dolazi do vrtoglavog proboja inovacija, preoblikovanja vladajućih društvenih i ekonomskih paradigmi, radikalnog rasta i preraspodjele bogatstva, kapitalnih dobara i štednje, ali i pratećih inflatornih kretanja. Nakon otprilike dvije i pol decenije ekspanzije, eksponencijalni rast dostiže svoje granice i prelazi se u period ljeta koje obilježava stagflacija, u kome se u narednih otprilike sedam do deset godina na krilima prethodne faze dalji rast odigrava preko sve veće optimizacije i iskorištavanja ograničenih resursa, kako materijalnih i financijskih, tako i ljudskih; optimizacijski napori se sreću s otporima u obliku pada radne disciplne i pojave ekonomske neefikasnosti.

Kondratijevo ljeto se završava prekretnicom, nakon koje slijedi jesen daljnjeg rasta, ali ovaj put deflatornog, u kome dominira težnja za stabilizacijom, normalizacijom i eliminacijom rasipničkog mentaliteta prethodnih faza. Konačno, nastupa zima ozbiljne recesije u kojoj dolazi do preslagivanja i preispitivanja ekonomskih i društvenih koncepcija, kao i osmišljavanja inovacija koje dovode no uspostavljanja nove ekonomske osnovice i pokretanja novog proljeća. Kondratijevi ciklusi su globalni i najbolje se vide na razini svjetske ekonomije, iako se mogu pratiti i na dovoljno velikim nacionalnim cjelinama kao što su ekonomije SAD i EU. Procjena je da je vrhunac (tj. prekretnica) tekućeg ciklusa nastupio 1999-2000. godine, a da je popularno nazvana “ekonomska kriza” iz 2008. zapravo početak Kondratijeve zime. Prema tome, ma kako neizvjesno bilo ono što nas čeka za desetak godina u novom proljeću, to sigurno neće biti nalik na “stara dobra vremena“ osamdesetih i devedesetih.

Post-liberalizam se sreće sa post-marksizmom

Valja napomenuti da Kondratijevi ciklusi nisu nikakva opskurna teorija na marginama moderne ekonomije. Naprotiv, djela Nikolaja Kondratijeva iz sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća vizionarski su predvidjela nastupanje velike recesije tridesetih, pa su upravo tada i zbog toga “otkrivena” i popularizirana na Zapadu preko Schumpetera i drugih predstavnika tzv. austrijske škole koji su ih zatim prenijeli preko bare bježeći od nacizma i uveli u maticu američke ekonomske misli. Tu su Kondratijeve ideje preživjele i svojevremeno naizgled nezaustavljivi talas neo-liberalizma (sjeća li se iko tih tipova, gdje su nestali?), da bi ih upravo ovih dana u centar pažnje javnosti ponovo plasirao američki futurolog Alvin Toffler, autor klasika Šok budućnosti iz 1970., Treći talas iz 1980. i Pomak moći: znanje. bogatstvo i nasilje na rubu 21. stoljeća iz 1990.

Zamoljen od uglednog časopisa Foreign Policy da napiše uvodnik pod naslovom Sljedeća velika ideja: kako loša vremena vode do dobrih zamisli koji će se u odštampanom obliku pojaviti u majsko/junskom izdanju za ovu godinu, Toffler se bavi upravo razmišljanjem o tome koje će nove ideje i trendovi povući svijet iz zime koja je upravo započela u novo proljeće. Bez sumnje, u kratkim člancima koji slijede naći će se štošta što se ne podudara sa svačijom zamisli “svijetle budućnosti”, ali je članak svojevrstan hommage koji dolazi pola godine nakon sedamdesete godišnjice Kondratijevljeve prerane smrti. Na naslovnici istog broja nalazi se portret Karla Marxa, ali nimalo u stilu namrštenih nabildanih figura s bikovskim vratom kakve su nekada dominirale javnim mjestima u prvoj, drugoj i ostalim zemljama socijalizma.

Ko kaže da biti ekonomist nije opasno zanimanje?

Nikolaj Dmitrijevič Kondratijev rođen je 1892. godine sjeverno od Moskve i studirao je ekonomiju u St. Petersburgu, baveći se u ranim danima problemima ekonomike poljoprivredne proizvodnje. Nakon februarske revolucije 1917. godine i uspostave parlamentarne demokracije u Rusiji, Kondratijev je kao ekonomski wunderkind i član Socijal-revolucionarne partije (“esera”) u 25. godini života nakratko postao ruski ministar snabdijevanja. Poslije oktobarske revolucije posvetio se ekonomskim istraživanjima i posebno problematici konjukturnih ciklusa u kapitalizmu, početkom dvadesetih osniva Institut za proučavanje konjuktura, između 1924. i 1928. objavljuje glavna djela na tu temu, te posjećuje nekoliko europskih i američkih univerziteta, zahvaljujući čemu će njegova djela biti sačuvana.

Drugi susret, ovaj put fatalan, sa politikom Kondratijev doživljava kao ključna ličnost Nove ekonomske politike koju je Lenjin lansirao 1924. s ciljem restauriranja ključnih elemenata tržišne ekonomije kako bi se izbjegao potpuni ekonomski slom novouspostavljene sovjetske države. Međutim, s Lenjinovom smrću Kondratijevljeva zvijezda počinje da tamni. Vjerovatno je njegova ključna greška bila što je i nakon ukidanja NEP-a 1926. godine nastavio da se zalaže za jačanje poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje dobara široke potrošnje za potrebe stanovništva, nasuprot preovlađujućoj staljinističkoj dogmi razvoja teške industrije i eufemistički nazvane “namjenske proizvodnje”, koja će idućih 50 godina ostati zaštitni znak svih zemalja “narodne demokracije“.

Radno mjesto u institutu koji je osnovao Kondratijev je izgubio 1928. godine, a iduće godine i slobodu, da bi 1930. bio poslan na put bez povratka u Gulag pod optužbom da je bio član izmišljene podzemne “seljačke socijalističke partije“, da više nikad ne vidi suprugu i kćer. U zatočeništvu je neumorno nastavio da piše, ali je u jeku staljinističkih čistki 1938. u istom danu osuđen na još deset godina teške robije i strijeljan. Bilo je to 17. rujna 1938. S ove distance, čovjek ne može da se ne zapita bi li mu suvremene informacijske tehnologije, da su tada postojale, produžile ili skratile život. Kako i priliči, rehabilitiran je u eri perestrojke 1987., na početku trnovitog povratka ka istim ekonomskim principima za koje se borio šezdeset godina ranije.

Svjetski sistemi i naše mjesto u njima

Ako SAD kao najmoćnija zemlja svijeta debelo razmišlja o tome šta budućnost nosi i šta će biti “sljedeća velika ideja” svjetskog poretka koji će se roditi iz pepela depresije u koju smo istom ušli, interesantno je zapitati se šta će biti uloga zemalja Zapadnog Balkana u novoj svjetskoj podjeli rada. Njihov položaj će, bez obzira na geografsku blizinu ključnih europskih centara, i dalje biti periferan i stoga će uglavnom i dalje služiti kao izvor resursa za svjetske ekonomske centre i živiti od mrvica. Teško je očekivati, u svjetlu iskustva zadnjih deset godina, da će se ijedna od tih zemalja uspjeti ugurati barem u “srednju ligu” između razvijenog i demokratskog centra i na resurse orijentirane i kaotične periferije, na način kao što su to npr. uspjele Španjolska, Irska, Češka ili Estonija.

U pravilu, centralne zemlje ekonomski dominiraju nad perifernima superiornom produktivnošću, te kontrolom trgovinskih i financijskih tokova, izvlače goleme koristi od direktnih stranih investicija u periferne zemlje, te se koriste njihovom sirovinskom osnovom i jeftinom radnom snagom. Međutim, zemlje Zapadnog Balkana su bile previše kaotične i korumpirane da bi se okoristile i u sezoni ljeto/jesen tekućeg konjukturnog ciklusa, a kako će proći kroz zimu, sam bog zna. Sada se predviđa da će čvršća regulacija (kao i djelomična nacionalizacija) bankarskog sistema i potreba za otvaranjem radnih mjesta u SAD i EU u svjetskom ekonomskom centru vratiti u modu subvencioniranu poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, koje su dugo bile outsourcirane, jer su bile znatno manje profitabilne od financijskih špekulacija i direktnih investicija u periferiju.

Za zemlje Zapadnog Balkana, koje su tek na izlasku iz tranzicije (bilo zato što su je privele kraju, bilo zato što je za nju malo šta preostalo), to bi ujedno mogao biti kraj formule po kojoj se socijalni mir osiromašenih industrijskih radnika bar u teoriji kupuje prodajom krupnih državnih preduzeća stranim investitorima u zamjenu za jednokratne budžetske injekcije. Moglo bi se lako desiti da višegodišnje unutarstranačko prepucavanje u Bosni i Hercegovini oko toga ko će uzeti proviziju za prodaju elektroenergetskog i telekomunikacijskog sistema u svakom drugom smislu završi po principu “tresla se gora, rodio se miš.”

Osim toga, u nastojanju da integriraju svoje elite u europske tokove, zemlje Zapadnog Balkana su preorijentirale cjelokupno visoko obrazovanje na proizvodnju profila koji, doduše u sadržajno i kvalitetom ograničenom obliku, teže idealu europske više srednje klase iz epohe koja je upravo na izdisaju, te tu danas dominiraju raznorazni menadžerski i administrativni profili skrojeni po principu “od svega po malo”, često po viziji ulaska u briselski vječno rastući birokratski svemir. S druge strane, bačene su u zapećak prirodne nauke i bio-tehničke struke, kao i priprema za stvarni naučni rad u svim oblastima, koje će uz klasično poduzetništvo po svoj prilici biti nositelji inovacija i uspostavljanju novih paradigmi u vrldanju svjetske ekonomije iz netom započete zime globalne depresije.

To su samo neke teme za razmišljanje, a pred nama je decenija koja će odlučiti pravila igre za sredinu 21. stoljeća.

Dragan Ivanović je istraživač i bivši savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu BiH