Communitas

Dragan Ivanović

Bosanskohercegovački lideri u principu ne žele uvesti svoju zemlju (ili u Dodikovom slučaju, barem svoj dio zemlje) u Europsku Uniju. Da ne bi bilo nesporazuma, skoro svi bi voljeli da BiH postane dio EU, samo što ne žele uraditi ništa ozbiljno sa svoje strane da bi se to desilo. Želja za ulaskom u EU kod nas je slična želji da se postane milijunaš: tko ne bi želio dobiti bogato nasljedstvo od nekog zaboravljenog rođaka, tko se ne bi obradovao da dobije jack pot na bingu, da mu bude izvučena loto kombinacija, ili da mu kakav dokoni saudijski princ (ili ruski oligarh) na lijepe oči za rever zatakne ček sa barem šestocifrenom svoticom? (U redu, u ovom zadnjem slučaju, vjerojatno bi trebalo nešto više od lijepih očiju.) Ali, jako mali broj ljudi je spreman zasukati rukave i krenuti vrludavim i neizvjesnim stazama poduzetništva, odreći se sigurnosti radnog mjesta, raditi godinama, pa i decenijama, prebroditi brdo prepreka i nevolja da bi možda — možda! — ostvarili svoj životni san. Naš, a američki.

Nema nikakve sumnje da predstavnici vlasti i političkih partija iz Bosne i Hercegovine koji su se okupili jučer u Butmiru, a prekjučer pred Bidenom ili ovim ili onim američkim i europskim predstavnicima, ne bi imali ništa protiv kada bi članstvo u EU dobili na tanjuru — danas, sutra, ili za koju godinu, svejedno. Oni mogu čekati i nigdje im se ne žuri. Međutim, korist od ulaska u EU bila bi tako općenita, dugoročna i disperzirana na vrlo široki krug ljudi u Bosni i Hercegovini, da se ona, sa stanovišta neposrednog rizika i cijene stvarnog procesa unutarnjih reformi, ne čini nimalo primamljivom zamjenom za očuvanje statusa quo. Osim toga, oni koji bi bili najbolje pozicionirani da u kratkom i srednjem roku izvuku najveću korist od ulaska u EU su oni koji i danas na toj temi najbolje zarađuju: to su državni službenici u tijelima koja se bave europskim integracijama, zaposlenici različitih međunarodnih organizacija, konzultanti i drugi specijalisti.

“Domaćim političarima”, kako se to obično kaže (vjerovatno da bi se razlikovali od divljih), ne žuri se da porade na pitanju Europe ne zato što su neinteligentni ili iracionalni, već upravo obrnuto, jer nakon godina i decenija bavljenja politikom u tome ne vide naročite materijalne ni političke koristi, a ni slave. To su sigurno tri glavne motivirajuće sile koje pogone uspješne političare.

Sa stanovišta materijalne koristi, vladajući političari su dobro potkovani i teško da bi u tom pogledu mogli očekivati bolje uvjete nakon ulaska u EU, a provođenje europskih standarda bi neminovno dovelo do kresanja novčanih tokova kojima se sada “podmazuju” poslovi i osigurava političko pokroviteljstvo. I opozicioni političari ne stoje tako loše, mnogi su se obogatili uporedo s kritikom stagnantne političke situacije u BiH i upravo ih stalna nestabilnost i pat-pozicija u kojoj se zemlja nalazi promovira u sugovornike i primatelje financijske podrške iz zapadnih izvora. S druge strane, materijalne koristi od proeuropskog ponašanja, uključujući i perspektivu lukrativnih angažmana u europskim (ili europski sponzoriranim) organizacijama, nisu kompatibilne s političkim angažmanom u BiH: odlaskom u te organizacije, političari moraju prekinuti ili barem na duži rok zamrznuti svoje karijere i biti spremni suočiti se s bitno drugačijim odnosima u vlastitim strankama ukoliko se budu odlučili na povratak u politiku. Sve u svemu, izgledi materijalne koristi od guranja proeuropskih reformi su vrlo mršave za političare koji imaju namjeru očuvati i dalje razvijati svoju političku poziciju u BiH.

Zašto u principu neće

Da je prijetnja rizika društvenog prestrukturiranja na europskom putu daleko veća od obećanja budućih koristi, pokazuju i nedavni protesti dobitnika ratnih priznanja i veterana u Sarajevu. Iako na prvi pogled ti protesti imaju više veze s MMF-om nego sa pridruživanjem EU, činjenica je da se tu otkriva sva težina situacije. Oštro i na nož dočekan je relativno skroman prijedlog da se za 10% smanje izdavanja za navedene grupe posebno zaslužnih građana, njihovih užih i širih obitelji, čak i kada postoji vrlo osnovana sumnja (koju ne poriču ni predstavnici demonstranata) da ne tako mali broj osoba neopravdano uživa boračke pogodnosti. Stečena prava su stečena prava, ali država koja između petine i trećine ukupnog poreskog prihoda na svim razinama vlasti (tj. iz džepova svih građana bez razlike) usmjerava u beneficije namijenjene ma koliko zaslužnoj manjini koja ne čini ni 10% stanovništva, mora biti svjesna da ne može zadovoljiti ni minimalne zahtjeve društvene kohezije i pravične raspodjele društvenog bogatstva koji se postavljaju pred članice EU.

Tu je riječ o drastičnoj društvenoj i ekonomskoj nejednakosti u odnosu države prema svojim građanima, koja je dostigla takve razmjere da se ne može opravdati bilo kakvim razumnim argumentima o pružanju jednakih šansi veteranima i njihovim obiteljima da nadiđu traume, štete i stradanja pretrpljene tijekom rata, u odnosu na druge građane. Iako bi se moglo reći da korisnici boračkih beneficija od države ne dobijaju toliko puno koliko svi ostali dobijaju malo ili ništa, ipak odnos politike prema zadovoljavanju najosnovnijih potreba jednih i drugih pokazuje postojanje dva posve različita mjerila i tretmana, kao da se ne radi o međusobno ravnopravnim građanima iste zemlje koji skupa dijele istu ekonomsku i političku sudbinu, i to deceniju i pol po okončanju rata. Međutim, pokazalo se da je rizik čak i takvog nesuštinskog suprotstavljanja interesima politički glasne, dobro organizirane i u odnosu na ostale građane privilegirane manjine, kao što je interventno smanjenje boračkih davanja od 10%, prevelik zalogaj za populistički nastrojene zastupnike u Parlamentu FBiH koji su energično posegnuli za — očuvanjem durogoročno neodrživog statusa quo.

… i zašto neće iz principa

Ako je nesrazmjer neposredno prijetećeg rizika i potencijale štete sa budućom očekivanom koristi razlog zbog kojeg politički lideri u BiH u principu ne žele raditi na proeuropskim reformama, onda je neatraktivnost bavljenja tim poslom razlog što se njime ne žele baviti iz principa. Naime, fragmentirana priroda političkog sistema u Bosni i Hercegovini, između ostalog, implicira da se nijedan političar, ma koliko bio moćan u okvirima svoje stranke, ne može nadati ključnoj ulozi na razini zemlje, pa ni entiteta (sa, za sada, samozadovoljnim izuzetkom Dodika u RS). To ujedno znači da niko od vodećih političara ne može sebi uknjižiti zasluge za bilo kakav veći proboj na polju reformi i europskih integracija, već ih mora podijeliti najčešće upravo s najvećim suparnicima: Tihić sa Silajdžićem, Dodik s barem jednim od njih i sa Čovićem. Namjerno govorim o vodećim političarima, jer ova žalosna verzija “tehnokrata” iz drugih ili trećih partijskih ešelona (pod uvjetom da pojam tehnokrata razvučemo do te mjere da njime obuhvatimo Špirića i njegove ministre) tek nema nikakve šanse da politički kapitalizira na eventualnim proeuropskim reformskim potezima.

Dvije osnovne sile doprinose neatraktivnosti aktivnog bavljenja europskim prioritetima za svakog bh. političara koji ozbiljno misli na svoju karijeru. Najprije, europske integracije su u najboljem slučaju ezoterična tema daleko od pitanja s kojima se politički lideri svakodnevno susreću: kadrovskom politikom u javnim ustanovama, vođenjem izbora, upravljanja novčanim tokovima, opsluživanja različitih interesnih grupa (poput veterana), te održavanja vlastite stranačke baze i podrške uz potiskivanje konkurenata. Iako su to zasigurno izazovi za sve političari u svim sredinama na svijetu, vjerojatno je teško izabrati manje atraktivnu i suhoparniju temu koje je dalje od svakodnevnog iskustva bh. čovjeka nego što su to proeuropske reforme i integracije — tko se puno bude njima bavio po svoj prilici će biti pregažen od strane konkurencije u vlastitoj stranci i stavljen u drugorazrednu nišu “našeg čovjeka za tu vrstu seminara”. Jedini mogući izuzetak od ovog pravila je borba protiv korupcije, ali politički lideri u BiH po tom pitanju uživaju izuzetno nizak stupanj vjerodostojnosti u očima birača.

Druga destimulirajuća sila je patronaža predstavnika međunarodne zajednice nad svim pitanjima vezanim za reforme i europske integracije. U nastojanju da pokrenu stvari s mrtve točke, predstavnici EU i SAD su godinama držali poziciju tutora, instruktora i glavnih financijera svega što se tiče tih pitanja. Nakon decenije i pol, stvorena je pozamašna i za građane BiH vrlo uočljiva mreža birokratskih i konsultantskih struktura koja je glavni promotor reformskih procesa. Da bi te procese podržali, u proces su se često uključivali i ambasadori vodećih zemalja u BiH. Dobre namjere na stranu, ali takvo stanje daje vrlo malo poticaja liderima u BiH da svoju političku težinu stave na tas reformskih procesa, jer teško da u očima javnosti kao druge violine od stranaca mogu “oteti” zasluge za bilo kakav postignuti rezultat, a pri tome bi bili u poziciji da izgledaju kao izvođači tuđih naloga, što je (bez obzira odakle ti nalozi dolaze) najgora stvar koja se jednom političaru može desiti, posebno u društvu u kome je prva indikacija težine i značaja političara namrštenost, čvrsta ruka i arogancija prema onima ispod sebe. Tko ne vjeruje, neka pogleda primjer Sulejmana Tihića.

Funkcionalnija država i druge bajke

Glavni politički događaji ove jeseni vezani su za međunarodno posredovanje usmjereno na postizanje konsenzusa oko ustavnih promjena, nominalno usmjerenih ka ostvarivanju “funkcionalnije države”. Pregovori koji se vode u trenutku pisanja ovog članka na Butmiru po svoj prilici neće bitno promijeniti pozicije bh. lidera, čiji ugled i kredibilitet u očima birača prije svega ovisi o tome koliko se vatreno zalažu za eliminaciju s političke scene suparnika iz drugog entiteta. S jedne strane Silajdžić i Tihić teže ka tome da se, ako već samo ukidanje Republike Srpske nije izvodivo, onda barem ukine entitetsko glasanje i drugi oblici veta koji se sada nalaze u Dodikovim rukama. Dodik, sa svoje strane, ako već ne može otcijepiti RS od ostatka BiH, želi izgraditi poziciju u kojoj on osobno i vlast u RS ne ovisi o bilo čemu što “dolazi iz Sarajeva”, a može blokirati sve što mu se ne sviđa na razini BiH.

I u jednom i u drugom slučaju, osnovna motivacija nije izgradnja više ili manje funkcionalne države, već eliminacija potrebe za dogovaranjem i pregovaranjem s drugom stranom. Dodik želi da vlada kao da Bošnjaci ne postoje, a slično hoće i Silajdžić i Tihić, samo obrnuto. Veća ili manja funkcionalnost je samo nešto što se poteže kao pregovarački adut, i to uglavnom u odnosu na međunarodne predstavnike, koji su jedini neposredno politički ovisni o tempu reformi i euroatlantskih integracija. Ono što zabrinjava je što i iz vlastitog bolnog iskustva znamo da nije prevelik korak od eliminacije sa političke scene do nasilne eliminacije sa fizičke scene, te da se od jednog do drugog dolazi sve lakše kako se prolazi godina za godinom javnog pothranjivanja frustracija i netrpeljivost prema “onome drugome” koji je doživljen kao glavna prepreka vlastitom dobrostanju. Politička konfuzija i opći osjećaj nesigurnosti koji ovih dana vladaju Bosnom i Hercegovinom (rektor sarajevskog Univerziteta je početkom tjedna čak poslao apel nastavnicima da utječu na smirivanje stanja djelovanjem prema studentima) nisu prvi put da se država dovedodi na rub provalije u ime debate o postizanju “veće funkcionalnosti” — treba se samo sjetiti nedavnih primjera reforme policije i aprilskog paketa 2006.

Osnovni uzrok nefunkcionalnosti države BiH nije u nekoj inherentnoj nesposobnosti ili neznanju, pa čak ni u tome što treba još dosta poraditi na uspostavljanju efikasne javne uprave i eliminaciji sistemskih generatora korupcije i diskriminacije. Uzrok nefunkcionalnosti je u tome što su politički režimi u oba entiteta samoodrživi, te iako sigurno shvataju dugoročnu korist suradnje i dogovaranja preko etničkih barijera, nisu spremni da žrtvuju svoj politički opstanak upuštanjem u riskantne pregovore i kompromise u situaciji u kojoj se ne mogu očekivati veliki uspjesi, dok je javno mnijenje radikalizirano do točke u kojoj se izdajom smatra i sam čin upuštanja u razgovore, a katastrofalnim porazom kada druga strana objavi da se slaže s onim što je dogovoreno. Treba se samo prisjetiti histerije u liberalnim sarajevskim medijima povodom usvajanja amandmana na Ustav BiH vezanih za Brčko.

Da država, kada hoće, može biti itekako funkcionalna pokazuje primjer osiguravanja bezviznog režima. Nakon što su promašeni svi prethodni rokovi (sjećate se Lajčaka? on je o tome trubio još prije dvije godine), i kada nije uspio pokušaj da se račun za izostavljanje s bijele šengenske liste ispostavi bjelosvjetskim zavjerenicima koji mrze Bošnjake a protežiraju Srbe i Hrvate (ili obrnuto), s loptom na svojoj polovici terena ministri i premijer su najednom shvatili da bi u javnosti mogli pobrati zasluge za značajan vanjskopolitički uspjeh, pa su se bacili na posao. Najednom, sve ono što nije bilo “moguće” godinama, aktivirano je, i u roku od tri mjeseca postignut je napredak koji nas je doveo do najavljenog statusa “uvjetno na bijeloj listi”. To je ista vlada, isti ljudi, koji rade u istom institucionalnom okviru, jedina promjena je što se reforma podudarila s njihovim političkim interesima.

Promijeniti igru

Kao što sam rekao na početku, politički lideri u Bosni i Hercegovini su sve samo ne naivni, iracionalni ili neinteligentni kada je riječ o shvatanju, očuvanju i jačanju svojih političkih pozicija. Zapravo, problem i jeste u tome što u osiguravanju vlastitog opstanka kroz akumulaciju materijalne koristi, ostvarivanje političkih ciljeva i propagiranje vlastitih zasluga, oni često znaju posegnuti za sredstvima koja obične građane ove zemlje mogu debelo koštati. Kada ih kritiziramo, mi prosto kažemo da postupajući u svom interesu idu na štetu našeg. Stoga je umjesto lamentiranja puno bolje razmisliti može li se i kako promijeniti politički pejsaž tako da im bolje i konstruktivnije ponašanje bude u interesu?

Direktno potkupljivanje neposrednim novčanim stimulacijama od strane međunarodne zajednice možemo isključiti kao primarnu polugu utjecaja i to iz dva razloga. Kao prvo, za politički opstanak materijalna korist nije vrijedna ako nije praćena ostvarivanjem političkih ciljeva i rastom individualnog ugleda. Ono što preostaje je kombinacija ostvarivanja političkih rezultata koji su bolji od statusa quo, uz istovremenu mogućnost prisvajanje zasluga i samopromocije koja će u najmanjoj mjeri biti izložena kritici zbog trenutačno jako nepopularne spremnosti na kompromise i pregovore. Pretpostavka je da bi otpor prema kompromisu i dogovaranju postepeno opadao, kako postepena akumulacija političkih uspjeha bude relaksirala napetosti i smanjivala javni utisak opće opasnosti i ugroženosti u sve tri nacionalne zajednice.

Bosna i Hercegovina je već jednom prošla kroz sličnu fazu: to je bio period Terzićeve vlade 2002-2006, kada je relativna kooperativnost dovela do značajnog popuštanja napetosti i gotovo do osjećaja normalnosti. Sistem je bio postavljen tako da premijer Terzić pobire zasluge za umjerene političke pomake na unutarnjem planu, dok je Mladen Ivanić, kao kadar iz RS, rukovodio diplomacijom i pobirao zasluge za vanjskopolitičke uspjehe. To su samo dva primjera, ali su ilustrativna za taj period. Do kraja mandata, i jedan i drugi su bili puno bolje prihvaćeni u drugom entitetu nego što se današnji lideri mogu i nadati. Što je najvažnije, tadašnji Visoki predstavnik Ashdown, iako sveprisutan, nije minirao njihovu samopromociju birokratskim pametovanjem, već je nastojao da naročito Terziću u javnosti da obol istinskog partnera međunarodne zajednice (koliko god to povremeno izgledalo komično sa HTZ kacigama i buldožerima). Nažalost, taj trend nije bilo moguće održati poslije izbora 2006., jer je potencirao ljude s tehnokratskim imageom koji u svojim strankama i na izborima nisu uspjeli osvojiti značajniju političku karijeru (s marginalno boljom pozicijom Ivanića).

I danas, da bi se bh. lideri namamili na europski put treba im pružiti mogućnost postizanja političkih ciljeva koji su povoljniji od postojećeg stanja, uz mogućnost samopromocije i prisvajanja zasluga. Treba ih izvesti iz sjenovitih predjela iz kojih vuku konce u na svjetlo dana i vezati ih za konkretne reformske ciljeve. Međunarodna zajednica već godinama poseže za različitim ad hoc koordinirajućim mehanizmima vaninstitucionalnih radnih grupa — zašto ne zadužiti Dodika za jedan, Tihića za drugi, a Silajdžića (koji jedini od njih ima značajnu službenu poziciju na razini države) za treći prioritet, postavljajući pravila igre tako da u vlastitom interesu osiguraju međusobnu prešutnu potporu, a da Visoki predstavnik osigura da nema prevare. Umjesto neuspješnih roditeljskih sastanaka, ti međunarodno posredovani forumi, zaogrnuti u plašt operativnosti i domaće inicijative, možda bi postali nešto u čemu bh. politički lideri vide vlastiti interes?

Dragan Ivanović je istraživač i bivši savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu BiH