Communitas

Branimir Jukić

Prikaz članka, Zbigniew Brzezinski “An agenda for NATO”, Foreign affairs, September – October 2009

Predavanje aplikacije za MAP (Membership Action Plan) Bosne i Hercegovine se zgodno poklopilo sa 60 godina postojanja ove organizacije i razmatranjem Zbigniewa Brzezinskog u posljednjem broju časopisa Foreign affairs (rujan-listopad), u kojem pokušava odgovoriti na pitanje postavljano još od pada Berlinskog zida, najkraće: što dalje?

U samom uvodu je iznenađen s koliko je malo pažnje zabilježena, ne toliko sama godišnjica, koliko povratak Francuske u strukture nakon gotovo 40 godina apstinencije, čime se podvlači NATO-va više nego vitalna politička uloga kao regionalnog savezništva s rastućim svjetskim potencijalom, koju priznaje i jedna toliko samosvjesna država.

Uz brzo rolanje po historiji odmah postavlja pitanje kamo dalje? Prema njemu NATO će morati odgovoriti na sljedeća četiri pitanja:

1. Kako zadržati političku prihvatljivost sve dubljeg uključivanja u afganistanske i pakistanske konflikte?

2. Kako osuvremeniti značenje i obveze kolektivne sigurnosti iz članka 5 povelje

3. Kako uključiti Rusiju u obećavajući i međusobno korisni odnos između nje i Europe, odnosno šire, Sjevernoatlantske zajednice

4. Kako odgovoriti na nove globalne sigurnosne dileme?

Prva dva pitanja iskušavaju njegov kredibilitet kao Europsko-američkog saveza, dok posljednja dva određuju njegovu globalnu ulogu.

Na par stranica daje kontekst iz kojeg je NATO nastao, s ponavljanom zapadnocentričnom tezom da su u posljednjih 500 godina globalnu politiku kreirale države s obala atlantskog oceana, što je po meni, bar do 1750. godine prilično diskutabilno. No da premotam brzinski, 1.,2. svjetski rat, poratno uređenje Europe, blokovska podjela, patetika o rađanju NATO-a iz straha i u izmučenoj Europi, nakon toga Europske ekonomske zajednice, čime je konačno stavljena točka na građanski rat unutar Zapada.

Nakon pada komunizma 90 ih po prvi put se mijenja uloga Saveza iz prvenstveno obrambene sile u okvir za stabilizaciju iznenadno nestabilnog geopolitičkog prostora srednje i istočne Europe. Prema njemu sva proširenja prema istoku su bila manje produkt strategije, a više povijesna spontanost i želja da gorepomenute zemlje uđu u jedinu instituciju Zapada koja istodobno garantira sigurnost i pomoć u definiranju njihovog novog političkog identiteta.

NATO-v potencijal nije primarno vojni, premda je po definiciji savez kolektivne sigurnosti, već Zbignew reče, to je američka vojna snaga plus europska kolektivna privredna i ekonomska težina, te ima značajniju političku nego vojnu ulogu.

Novi izazovi nisu ideologije niti agresori koji hoće teritorij, protivnici nisu samo države već i ekstremni pokreti koji se mogu domoći oružja za masovno uništenje.

Naravno nije izbjegao spomenuti ni opća mjesta o pomjeranju težišta prema Aziji i Pacifiku (Rusija, Japan, Kina i sve više Indija), čime logično ove zemlje žele i promjene u globalnom poretku.

Prvi prioritet je definiranje, pa onda zajedničko provođenje politički prihvatljivog završetka rata u Afganistanu od strane SAD i Europe, i pravednija raspodjela napora, budući su se sve članice, bez američkog pritiska, odlučile na ovaj rat van NATO regije. Apelira da se pojedini saveznici ne izvuku diskretno kada pomisle da ovaj angažman više ne vrijedi cijene koju treba platiti.

Drugo pitanje je redefiniranje članka 5., odnosno njegova interpretacija 60 godina nakon što je napisan. U tom trenutku, jedino je Amerika mogla adekvatno odgovoriti na bilo koju prijetnju, dok se danas većina saveznika osjeća relativno sigurno. Bez obzira što je u 28 zemalja sada u članstvu još uvijek se odlučuje koncenzusom, te Brzezinski postavlja pitanje je li pravedno da jedan ili par članova upotrebi veto na zajednički odgovor.

Odnosi sa Rusijom se odnose na dva strateška cilja, prisnije veze Rusije s Europom i uključenje Rusije u širu globalnu sigurnosnu mrežu čime bi olakšali samoj Rusiji njeno odustajanje od imperijalnih ambicija. Smatra da će za ovo trebati dosta vremena ali da će nove generacije ruskih političara shvatiti da je ovo njihov temeljni nacionalni interes. Također, NATO treba biti iznimno pažljiv u odnosima prema Ukrajini i Gruziji kako ne bi nehotično obnovio rusku imperijalnu nostalgiju.

Četvrti prioritet je istup prema Aziji, odnosno novim uzdižućim silama, čime NATO ne pretendira da bude globalni savez, već centar sigurnosne mreže, jer prema Brzezinskom ima tradiciju, iskustvo, institucije i način da postane ovakav centar, te će na kraju pomoći i UN-u koji nije dorastao ovakvom zadatku, čime odgovara i na kapitalno pitanje iz naslova, NATO-kamo dalje?

Branimir Jukić je ekonomist i ambasador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori