Communitas

Branimir Jukić

Skup G20 u Londonu

Skup G20 (dvadeset najrazvijenijih zemalja) održan ove sedmice u Londonu trebao bi konačno preokrenuti trendove i dati smjernice za izlazak iz svjetske gospodarske krize, odnosno kako je BBC to prenio:

Lideri dvadeset najutjecajnijih zemalja svijeta uspjeli su na samitu u Londonu postići dogovor o mjerama za spašavanje globalne privrede. Na prvi pogled, dogovor je zaista sveobuhvatan – a najvažnije je to što su se lideri obavezali da u posrnulu svjetsku privredu “upumpaju” dodatnih hiljadu milijardi dolara, ali ne u obliku stimulativnih, fiskalnih paketa, nego preko međunarodnih financijskih institucija – poput MMF-a i Svjetske banke.

Istovremeno, međunarodni financijski sistem bit će reformiran, rekao je britanski premijer Brown, naglašavajući da je na samitu usvojen konkretan plan mjera: “Ovo je dan u kome se svijet udružio da bi se odbranio od globalne recesije – ne riječima, nego planom za globalni oporavak i reformu, i sa jasnim vermenskim rokom za njegovo sprovođenje.” Gordon Brown je dodao da su učesnici samita obećali da će učiniti sve da bi se obnovio rast, otvorila nova radna mjesta i povratilo povjerenje u financijski sistem.

Izlazeći u susret zahtjevima Francuske i Njemačke, dogovoreno je usvajanje novih globalnih pravila o plaćama i bonusima, koja trebaju ohrabriti korporativnu odgovornost. Odzvonilo je, čini se, i takozvanim “poreskim utočištima” – pomenuti su Luksemburg i Monako – kao i bankarskim tajnama. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj objaviće spisak poreskih utočišta koja ne rade u skladu s pravilima, i protiv kojih će biti preduzeta odgovarajuća akcija, najavio je britanski premijer.

Sve u svemu, zaključio je domaćin sastanka, na temeljima ove ekonomske politike nastat će novi svjetski poredak.

No, kako je sve zaista počelo, i što je najvažnije, može li se ponoviti?

Prije svega je potrebno razjasniti dvije, možda najspominjanije sintagme u posljednjih godinu dana: BDP i financijski sistem.

Najjednostavnija definicija, kako je i Wikipedija predstavlja je: Bruto društveni proizvod (ili na engleskom GNP) je najsveobuhvatnija mjera ukupne proizvodnje dobara i usluga nekog društva. On je zbroj:

• novčane vrijednosti osobne potrošnje C,
• bruto investicija I,
• državnih kupovina dobara i usluga G,
• neto izvoza X (razlika uvoza i izvoza) i
• neto faktorskih plaćanja NFP.

GNP = C + I + G + X + NFP

Dakle, koja god od ovih kategorija padne (C, I, G, X ili NFP), smanjuje se i GNP.

Financijski sistem, na kojem počiva cijela zapadna ekonomija, prema najgrubljoj podjeli sadrži bankarske kredite, nebankarske kredite, dionice, obveznice i u poslednje vrijeme tzv. financijske derivate (futurse, opcije itd.) Vrag sa financijskim sistemom je taj što je on od početka većinski fiktivan. Da ne idemo ranije, počet ćemo sa Srednjim vijekom, odnosno začecima financijskog sistema u Europi. Platežno sredstvo su bili plemeniti metali, odnosno najvećim dijelom zlato, koje je uzimano kao ekvivalent svih dobara i usluga. Ljudi koji su posjedovali zlato, naravno, nisu ga željeli držati kod kuće, ili ga nositi na putovanja. Odnosili su ga najčešće zlatarima, koji su imali sefove,a oni su im izdavali potvrde (banknote, što je i danas sinonim za novčanice). Mušterije zlatara su shvatile da im je jednostavnije koristiti ove banknote u međusobnim transakcijama, umjesto fizičkog odlaska kod zlatara, preuzimanja svog depozita zlata i plaćanja tim zlatom.

Zlatari su nakon određenog vremena uvidjeli da se svega 1/10 zlata podiže, odnosno da samo 1/10 zlata mora biti dostupno u svakom trenutku. E, tu prvi put dolazi do pravljenja novca iz zraka, budući su mogli za jedan deponirani kilogram zlata izdati ekvivalent banknota od deset kilograma zlata i za njih kupovati realne proizvode, usluge i rad. Naravno, ukoliko bi se sve te banknote naplatile u istom trenutku došlo bi do propasti toga zlatara, no to se dešava samo u iznimnim situacijama koje će se u kasnijim stoljećima nazvati krizom nelikvidnosti i financijskom krizom.

Osam koraka financijske krize

Lak novac

Države izvoznice nafte i države koje ostvaruju visoki suficit u robnoj razmjeni (Singapur, Kina) svoj višak novca plasiraju u najjaču svjetsku ekonomiju (SAD). To izaziva pad kamatnih stopa, novac postaje sve jeftiniji, a krediti široko dostupni, naročito hipotekarni, a plasiraju se svima bez obzira na bonitet dužnika. Banke osiguravaju svoja potraživanja na dva načina: hipotekama na nekretnine i policama osiguranja kod osiguravajućih kuća kojom te osiguravajuće kuće garantiraju vraćanje kredita. Ove se police smatraju vrhunskim kolateralom i svi fondovi i banke investiraju ogroman novac u ove police, bez provjere boniteta.

Atmosfera unosne trgovine

Provala jeftinih kredita i investicijskih zahtjeva za novim financijskim instrumentima (gorepomenute police) kojima se trguje kao i dionicama, ali bez zakonske regulative. Sav novac pliva u kredite za nekretnine. Za par godina dugoročna zaduženja po kreditima za nekretnine su skočila sa 100 milijardi na 600 milijardi dolara. Cijene nekretnina skaču u nebo: Od 1960. do 2000. godine vrijednost nekretnina je prosječno rasla 1,4% godišnje, da bi sredinom 2000.-ih narasla više nego peterostruko, na 7,6% godišnjeg rasta vrijednosti.

Pucanje mjehura od sapunice

Određeni broj dužnika koji su uzimali kredite radi preprodaje nekretnina, sa stagniranjem njihovih cijena, više ne može vraćati kredite. Banke aktiviraju hipoteke, odjednom je prevelika ponuda stanova na tržištu i njihova cijena pada.

Iščezavanje kredita

Uznemirene zbog gubitaka u nenaplativim kreditima i nemogućnosti prodaje nekretnina koje su pod hipotekom, banke prestaju davati kredite. Cijene nekretnina nastavljaju padati. Sada i redovne platiše prestaju plaćati kredite, budući im je isplativije da ostanu bez nekretnine kojoj je pala cijena, nego da nastavljaju plaćati kredite.

Slom banaka

Banke sada počinju naplaćivati financijske instrumente (police osiguranja). Velike banke, osiguravajuće i reosiguravajuće kuće nemaju toliko novaca koliko se zahtjeva. Ukupni kapital povezan sa ovim tržištem preko banaka, osiguravajućih kuća, penzijskih fondova, hedge fondova, privatnih investitora je iznosio 13 hiljada milijardi dolara.

Penzijski fondovi gube 22 % vrijednosti, aktiva štednje i investicija gubi 1,2 biliona dolara. Ukupni gubitak iznosi 8,3 hiljade milijardi dolara, odnosno cifrom: 8.300.000.000.000. US dolara.

Pada Wall street

Ljudi, naravno, prate što se događa i povlače svoj novac iz investicija, podižu depozite i prodaju dionice budzašto, samo da izvuku neku korist. Ovo izaziva potpuni sunovrat dionica banaka i osiguravajućih kuća. Ukupno su povukli 150 milijardi dolara u dva dana rujna 2008. godine. Tu već uskače i američka vlada, Federalne rezerve osiguravaju 540 milijardi za fondove.

Pada AIG

Najveća američka osiguravajuća kuća AIG se urušava, Američka vlada je dvaput sanira.

Kriza seli u realni sektor

Sve ovo ne ostaje nezapaženo. Kriza i panika sele i na burze u Europi i Aziji i investitori povlače svoj novac i iz firmi u realnom sektoru (firme koje se bave proizvodnjom i uslugama). Vrijednosti dionica koje ulaze u indekse burzi padaju za 45%. Svi prestaju trošiti što iz psiholoških razloga, što zbog toga što ne mogu od banaka dobiti potrošačke kredite.

Pokušaj saniranja

Iz formule GNP-a = C + I + G + X + NFP vidimo da su već pale investicije I, a sada pada i osobna potrošnja C.

Tu se već i vlade uključuju. Prvi instrument vlade je monetarna politika: sniženje kamatne stopue, jeftiniji novac, krediti, potrošnja. Međutim kamatna stopa je već bila niska, vlade su već injektirale ogroman novac, kao nikad u historiji, a situacija se ne popravlja.

Drugi alat je državna potrošnja (*G* iz formule), ali država ne može potrošiti koliko privredi treba, a odranije je poznato da se od dvije milijarde državne potrošnje samo pola odrazi na rast GNP-a.

Svi navedeni gubici su izbrisali većinu kapitala banaka i nastala je takva bankarska panika za vlastitu likvidnost da banke više ne daju kredite ni jedna drugoj. Euribor i Libor (Europsko i Londonsko međubankarsko tržište novca, cijena novca na veliko između banaka) su se učetverostručili. Europa i SAD ulažu 2,5 hiljada milijardi dolara u kreditno tržište i garantiraju sve međubankarske pozajmice.

Sastanak G-20 u Londonu označava novi Bretton-Woodski sporazum (stari je imao tri stupa: MMF, Svjetska banka i GATT odnosno sada WTO), sa novom regulacijom i novom financijskom injekcijom od hiljadu milijardi dolara. Ako ne uspije, onda nas čekaju ogromni problemi, jer novca za daljnje sanacije više nema, same SAD bilježe fiskalni deficiti od 1 biliona ili 7,5%, što je nivo koji nije zabilježen ni u drugom svjetskom ratu.

Branimir Jukić je ekonomist i ambasador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori