Communitas

Dragan Ivanović

U četvrtak, 2.4.2009. godine, Komisija Kongresa SAD za sigurnost i
suradnju u Europi održala je sesiju pod nazivom
“Zapadni Balkan: izazovi za angažman SAD i EU” čiji je cilj
bilo utvrđivanje činjenica o stanju i trendovima u zemljama regije u
novije doba poznate pod nazivom Zapadni Balkan. Iako je sesija
bila posvećena stanju u čitavom nizu zemalja: od Hrvatske, preko Bosne
i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, pa do Kosova i Makedonije, preko
polovice vremena bilo je posvećeno situaciji u Bosni i Hercegovini,
puno manje Kosovu, još manje Srbiji, dok su Hrvatska i Makedonija tek
letimično pomenute, a Crna Gora nikako.

Sumnjiva čast da bude fokus cijelog sastanka posvećenog širem regionu,
koja je pripala Bosni i Hercegovini, odraz je sve veće zabrinutosti
međunarodne zajednice zadnjih mjeseci i godina zbog evidentnog
političkog nazatka koji prijeti poništenjem mukotrpno ostvarenih
stečevina mirovnog procesa u prvoj deceniji mirovnog procesa po
potpisivanju Daytonskog sporazuma krajem 1995. Naposljetku, to se
odrazilo i kroz izbor pozvanih govornika: najzapaženiji govornik bio
je Lord Paddy Ashdown, bivši Visoki predstavnik međunarodne
zajednice i prvi Specijalni predstavnik EU u Bosni i Hercegovini
2002-2006., dok su ostali govornici bili Ivo Banac, predsjednik
Hrvatskog helsinškog odbora, Ivana Howard iz američke zaklade
National Endowment for Democracy, te James Lyon iz regionalnog
centra organizacije Democratization Policy Council lociranog u
Beogradu.

Povjerljivi memorandum Paddyja Ashdowna

Opća ocjena koju je u svom izlaganju iznio Ashdown bila je da je u
Bosni i Hercegovini u zadnje tri do četiri godine došlo do značajnog
nazatka u pogledu stvaranja funkcionalne države, u odnosu na stanje
stvoreno u periodu 1995-2006. Lord Adshdown je svoje izlaganje
bazirao na memorandumu koji je predao Komisiji, ali za koji je zamolio
da ne bude doslovno uvršten u zapisnik s rasprave. Obrazlažući taj
svoj zahtjev, Ashdown je pojasnio da je riječ o dokumentu koji je
sinopsis njegovih mišljenja i prijedloga za koje je zamoljen od strane
vlada tri europske države: Velike Britanije, Nizozemske i Francuske.
No, dopustio je da se dijelovi tog povjerljivog memoranduma
parafraziraju i kao takvi uvrste u zapisnik, već prema potrebama
Komisije.

Ako je suditi po onome što je Ashdown rekao, uzroci nazatka se, osim u
samim događajima na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, pronalaze i
u neodlučnosti međunarodne zajednice, koja je nakon “80% urađenog
posla” na stvaranju funkcionalne države, u čemu je i po njegovim
riječima bio ključan doprinos bh. aktera, prerano digla ruke od
neposrednog angažmana i prepustila stvari svom toku. U kombinaciji sa
nerazumijevanjem situacije u regiji, institucionalnom krizom EU i
najnovijom ekonomskom krizom svjetskih razmjera koja dodatno otežava
proces EU-integracija, posljedica je prilično konfuzna slika europskih
prioriteta i kriterija što, kako je Ashdown napomenuo, domaći akteri
jako dobro čitaju i na svaki znak vrludanja u Briselu europske
prioritete podređuju probitačnijim domaćim, najčešće nacionalistički
intoniranima.

Za EU i za sigurnost i stabilnost regiona izuzetno je značajno,
napominje Ashdown, što sve zemlje i svi narodi Zapadnog Balkana dijele
interes za proces stabilizacije i pridruživanja EU. To je trenutačno
jedini kohezivni faktor u regionu, koji kako-tako drži na okupu i u
međusobnom miru države među kojima ima mnošto krupnih nesuglasica.
No, po Ashdownovoj ocjeni, koja vjerovatno odražava šire raspoloženje
među onima koji se bave balkanskom tematikom u EU, pristup Zapadnom
Balkanu je u startu bio pogrešan zato što se prešutno pretpostavljalo
da su zemlje u regiji slične ostalim istočnoeuropskim zemljama koje su
prošle kroz proces tranzicije, poput Poljske, Češke ili Mađarske, pri
čemu se nije uzeo u obzir multinacionalni karakter država Zapadnog
Balkana.

Zbog toga, smatra Ashdown, uobičajeni pristup EU po principu odvojenog
dijaloga sa svakom državom ponaosob u ovoj regiji nije dao rezultate
kao drugdje na istoku Europe. James Lyon je istaknuo da je svaka od
zemalja regije imala periode bitnog kašnjenja i odugovlačenja u
procesu stabilizacije i pridruživanja, od Hrvatske koja je jedina
ostvarila stvarni napredak u tom procesu, pa do Kosova za koje je
upitno može li se uopće u takvom klanski isparceliziranom društvu
uspostaviti normalan i na modernim osnovama organiziran politički
sistem.

Integrirani regionalni pristup

Pouka koju iz ovog svi govornici izvlače je da je hitno neophodno
uspostaviti europske i američke mehanizme za regionalnu koordinaciju,
u kojoj će napredak zemalja u procesu stabilizacije i pridruživanja
biti uvjetovan ne samo time što ne prave probleme u susjedstvu, već
aktivnim doprinosom zajedničkoj europsko-američkoj strategiji za
cijelu regiju. Iako je prvenstvena motivacija ovakvog pristupa
dvosmislen odnos Srbije prema dezintegrativnim i potencijalno
destabilizirajućim procesima u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, u
sliku se dobro uklapaju tekući sporovi Hrvatske sa Slovenijom (oko
Piranskog zaljeva) i Makedonije s Grčkom (oko naziva). Rasprava je
bila prilika i da se podsjetimo drugih bizranih detalja, kao npr. da
trenutno Grčka blokira Hrvatsku u pregovorima o članstvu u EU zato što
ova priznaje makedonsku nacionalnu manjinu.

Na tom tragu, za očekivati je da usokro u institucijama EU dođe do
imenovanja posebnog izaslanika za prostor Zapadnog Balkana, čiji bi
zadatak upravo prije svega bio koordinacija obaveza pojedinih država
regije u procesu stabilizacije i pridruživanja. Naročito je Ashdown
inzistirao da se tu ne radi o proširenju EU, već o njenom zaokruženju,
jer se regija već podobro nalazi unutar zemljopisnih granica Unije i
riječ je o logičnom zaokruženju jedinstvenog integrativnog procesa.
Po tome se može naslutiti da će Zapadni Balkan ipak imati nešto
drugačiji položaj u pregovorima nego, recimo, Turska ili novi aspirant
na članstvo, Ukrajina, čija se europska perspektiva usred trenutne
ekonomsko-institucionalno europskoj bure najblaže rečeno čini
maglovitom.

No to također znači da zemlje Zapadnog Balkana sigurno neće biti u
situaciji da na temelju svog “posebnog statusa“ isposluju neki popust
u smislu striktnog zadovoljavanja kriterija stabilizacije i
pridruživanja (koji će se u prosjeku obogatiti regionalnim sigurnosnim
aspektima). Kao što je rekao Ashdown govoreći o Bosni i Hercegovini,
opasnost leži u igri u kojoj se domaće vlasti “pretvaraju da vrše
reforme, a mi se pretvaramo da im vjerujemo”. I europski tehnokrati i
američki strateški planeri podobro su svjesni da transformacija svake
pojedine zemlje u regiji iz žarišta korupcije i nestabilnosti u
pristojnu zemlju gdje se zna građanski red mora biti završena prije
nego što mrkva članstva u EU bude skuhana i pojedena.

S američke strane, već se neko vrijeme špekulira o imenovanju
predsjedničkog specijalnog izaslanika za područje Zapadnog Balkana,
slično ulozi koju za područje Afganistana i Pakistana sada igra
Richard Holbrooke. Čini se da se, zbog vrlo specifičnog angažmana SAD
u BiH i širih interesa, isprva razmišljalo o ustanovljavaju mjesta
izaslanika specifično za za Bosnu i Hercegovinu, ali je ta ideja
odbačena u korist regionalnog pristupa. Da ovo razmišljanje dobro
odjekuje u hodnicima State Departmenta i Bijele Kuće pokazuje i
prisustvo na raspravi (u svojstvu savjetnika) Clifforda Bonda, bivšeg
ambasadora SAD u BiH. Hoće li baš on ili neko drugi biti upućen na
taj zadatak vjerojatno će se znati uskoro.

U svakom slučaju, čini se da je sazrela svijest da bez vrlo aktivne
saradnje EU i SAD malo šta može biti urađeno na osiguranju stabilnosti
i izgradnji mira u regiji. S jedne strane, SAD su se (s izuzetkom
Kosova) skoro u potpunosti pasivizirale kada je riječ o projektima
tranzicije u Zapadnom Balkanu u zadnjih desetak godina, a s druge
strane, nezainteresiranost Brisela se često spominje kao jedan od
ključnih uzroka propasti “aprilskog paketa” ustavnih amandmana u Bosni
i Hercegovini 2006. od kada su retrogradni procesi i uzeli maha.

Bosna i Hecegovina mirna, ali oslabljena

Govoreći o Bosni i Hercegovini, nijedan sudionik rasprave nije se
propustio osvrnuti na ulogu koju Milorad Dodik, aktualni premijer
Republike Srpske, igra na slabljenju državnih institucija. Čini se da
vlada konsenzus da je Bosna i Hercegovina, kao država, danas slabija
nego prije nekoliko godina. Govoreći o separatističkim tendencijama,
govornici su se uglavnom složili da taktika koju Dodik koristi nije
neposredno usmjerena na odvajanje Republike Srpske, već da se radi o
sistemskom slabljenju državnih institucija da bi se, kao prvo, kod
međunarodnih aktera pokušao stvoriti dojam da Bosna i Hercegovina nema
perspektive, te, kao drugo, da bi se izmanevrirala što povoljnija
pozicija ukoliko se u ovome prvom uspije.

U skladu s newtonovskom aktivno-reaktivnom prirodom politike u Bosni i
Hercegovini, nije izostao ni komentar na bošnjačku političku scenu.
Neizbježno je komentiran Haris Silajdžić i uticaj koji je on imao na
pomicanje cijele političke bošnjačke scene udesno, s posljedicom
radikalnog sužavanja prostora za umjerenije snage, među koje se,
pretpostavljam, u ovom kontekstu ubrajaju i stranke koje o sebi vole
razmišljati kao multinacionalne: SDP i Naša stranka.

Ono što ohrabruje je da na raspravi nije bilo katklizmičkih vizija
sunovrata u rat i nasilje, unatoč nedvosmislenom i posvemašnjem
političkom nazatku. Posebno je Ashdown insistirao da poređenja sa
1992. godinom ne stoje i da unatoč glasinama o tome da je u toku
naoružavanje posredstvom paravojnih i zaštitarskih snaga, ne postoji
sistemski rizik od izbijanja nasilja ili novog rata (pri tome je bio
oprezan da ne isključi mogućnost incidenata). Razlog za to se nalazi u
značajno promijenjenim stavovima Hrvatske i Srbije u odnosu na period
od prije sedamnaest godina, te u još uvijek značajnom (mada sve više
simboličnom) vojnom prisustvu zapadnih zemalja na terenu.

Čudnovata ideja Milorada Dodika da Republika Srpska možda može biti
primljena u EU mimo Bosne i Hercegovine teško da ima ikakvu budućnost,
ako je suditi po sudionicima ove rasprave. Štaviše, izgleda da je to
još jedan razlog više i za EU i SAD da uključe Beograd aktivnije u
cijeli proces, na način koji neće ostavljati ni zrno sumnje u pogledu
opredjeljenja Srbije da poštuje teritorijalni integritet Bosne i
Hercegovine, bez dodatnih “ako” i “pod uvjetom”.

Ništa manje čudnovatom, da ne kažem djetinjastom, označena i je i
ideja koja prevladava kod bošnjačkih lidera, čije stranke, kako
je rečeno, “dominiraju Federacijom BiH”, naime da će zatezanje stvari
i snažna demonstracija nefunkcioniranja postojećeg državnog ustrojstva
zasnovanog na Daytonu isprovocirati (po Ashdownovim naročito
živopisnom opisu) “juriš konjice s one strane obzora koja će Bošnjake
po drugi put izbaviti iz opasnosti, proglasiti novi ustav i usput
ukinuti Republiku Srpsku”.

Promjene ustava s ciljem stvaranje funkcionalnije države, otprilike na
tragu propalog, a neprežaljenog “aprilskog paketa” iz 2006. po svemu
sudeći će postati nezaobilazna stepenica i uvjet daljeg procesa
stabilizacije i pridruživanja, i na tom bi planu trebalo uskoro
očekivati vrlo jako i koordinirano djelovanje europskih i američkih
predstavnika u BiH i regionu. Čini se da EU ne može prežaliti svoju
raniju ambivalentnost u pogledu ustavnih promjena i pogrešno
adresirani kavalirski gest da je ustav stvar domaćih političara.

Tako, da parafraziram Ala Gorea, zvuči “neugodna istina” koja neće
obradovati niti jedne, niti druge nacionaliste, kao ni mnoge inače
savršeno obične i normalne radne ljude i građane kojima je omiljena
razbibriga pisanje svoje verzije Ustava BiH. Ali, šta precizno
znači funkcionalna država po mjerilima EU i SAD nije sasvim jasno. Po
nekim elementima izrečenim na raspravi moglo bi se zaključiti da bi
kratkih ruku mogli ostati i oni koji bi željeli da im država nakon
ustavnog face liftinga liči na liberalne demokracije poput SAD u
čijem je Kongresu upriličena rasprava ili Ujedinjeno Kraljevstvo Lorda
Ashdowna. Ali o tome ću nešto više u završnom dijelu ovog teksta.

S obzirom na sve rečeno, teško da će ijedan od vodećih medija u BiH
prenijeti neretuširanu, kompletnu sliku onoga što predstavlja, rekao
bih definitivan, stav Zapada o nacionalnim fantazijama srpskih,
bošnjačkih ili hrvatskih lidera. Što se ovih zadnjih tiče, u uvjetima
općeg srpsko-bošnjačkog prepucavanja pomenuti su tek s četiri riječi
od 11,741 koliko ih je u transkriptu, što vjerojatno ukazuje na to da
im izlazak sa nekim trećim ustavnim prijedlogom koji je neprihvatljiv
za Srbe i Bošnjake neće biti ni od kakve koristi.

Europski i američki interesi

U jednom vrlo interesantnom trenutku rasprave, Ashdown je bio zamoljen
odgovoriti na pitanje zašto bi, po njegovom mišljenju, SAD trebale
biti zainteresirane za angažman u regionu općenito, a Bosni i
Hercegovini konkretno. Naravno, niko ne dovodi u pitanje interes EU
da sredi situaciju u svom dvorištu, koje je i sa članstvom u Uniji i
bez njega svakako dio svih bijelih, sivih i crnih tokova na trasi
između (Male) Azije i Zapadne Europe, da ne spominjemo novoprojiciranu
rutu snabdjevanja energentima.

Ashdownov odgovor je bio izuzetno inteligentan i nesumnjivo
promišljen. Po njemu, američki angažman u regiji i Bosni i
Hercegovini prodaju četiri stvari. Prvi razlog za američki angažman
koincidira sa europskim interesima - to je želja da se iz srca Europe
iskorijeni izvor korupcije i nelegalne trgovine svim i svačim,
uključujući narkotike, roblje i oružje. Zbog integriranosti tržišta i
bliskih trgovinskih odnosa Europe i Sjeverne Amerike, kada ilegalna
“roba” jednom uđe na područje EU, nailazi na relativno malo prepreka
dok ne stigne u SAD.

Ako je prvi razlog koji prodaje američki angažman etičke prirode,
drugi je vezan za očuvanje statusa supersile. Naime, SAD su se u
zadnjih petnaestak godina više puta vrlo direktno vojno i politički
uplele u događaje i odnose u regiji. Ostaviti posao nedovršenim, ili,
još gore, riskirati da dođe do daljnjeg šepanja regije na štetu
interesa ključnih europskih saveznika (i radost revitalizirane
Rusije), za SAD je neprihvatljivo, naročito ako misija nema karakter
košmara ili obol nerješivosti kao u slučaju Iraka ili Afganistana.

Treći razlog je istovremeno vrlo banalan i izrazito delikatan: usred
totalnog sunovrata u odnosima između vodećih zapadnih sila,
prvenstveno SAD, i muslimanskih zemalja kao posljedica invazije Iraka,
afere sa zatvorom Abu-Graib, “kolateralnih šteta” po krivo naciljanim
svadbama i pogrebima u Afganistanu i Pakistanu, simuliranog davljenja
i drugih oblika iživljavanja nad zatvorenicima u Guantanamou, te
potpuno nekritičke podrške Izraelu u borbi protiv Hezbollahovih i
Hamasovih terorista bez obaziranja na katastrofalne civilne žrtve među
Palestincima, Bosna i Hercegovina i Kosovo su bogomdane šanse da se
SAD prikažu kao prijatelji muslimana.

Banalnost ovog razloga leži u činjenici da razlozi zbog kojih su SAD
intervenirale u Bosni i Hercegovini imaju vrlo malo neposredne veze s
vjeroispovješću protagonista sukoba. Rat u Bosni i Hercegovini je bio
drugo, znatno produženo poluvrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, i za
razliku od vrlo oštrog i relativno kratkog srpsko-hrvatskog rata koji
je kulminirao padom Vukovara i odbranom Dubrovnika, ratovanje u BiH se
uglavnom svodilo na rovovsko iscrpljivanje i masakre nad civilnim
stanovništvom, koje je moralo trajati preko tri godine dok SAD nisu
odlučile da je dosta, vojno intervenirale i privele višegodišnji sukob
kraju u roku od svega tri mjeseca.

I kada je riječ o Kosovu, teško da bi se moglo reći da je NATO
intervenirao zbog dominantne muslimanske vjeroispovijesti tamošnjih
Albanaca. Prije će biti da se to desilo zbog manijakalne Miloševićeve
nepopustljivosti, hazarderstva i spremnosti na najbrutalnije i
najkrvavije obračunavanje sa cjelokupnim stanovništvom “južne srpske
provincije” (spoj nekritičke ljubavi prema zemlji i patološke mržnje
prema ljudima koji u njoj žive je inače česta pojavana na Balkanu, ne
samo Zapadnom). Čak i ako bi se ispostavilo da su sve srpske teorije
zavjere u vezi s Kosovom istinite, razlozi za američku intervenciju
sigurno nisu bili islamofilske prirode.

Prema tome, ono što SAD u najboljem slučaju mogu reći je da su u
slučaju Bosne i Hercegovine i Kosova bile vjerski neutralne, tj. da
Bošnjake i Albance nisu tretirali ni bolje ni lošije zato što su
(uglavnom) muslimani. Otuda proizilazi krajnja delikatnost trećeg
argumenta, koja se sastoji u davanju ponešto povlaštenog položaja i
afirmacije u međunarodnoj javnosti bošnjačkih nacionalnih političkih i
vjerskih lidera, poput Alije Izetbegovića i reisa Cerića kako bi se
bazična neutralnost pretočila u nešto aktivniji odnos koji se
partnerima u muslimanskim zemljama može prikazati u pozitivnijem
svjetlu.

Četvrti argument koji značajno poboljšava izglede da se angažman SAD u
regiji uspješnije proda američkoj javnosti, uprkos svojoj
trivijalnosti, je što to ništa ne košta. Od SAD se ne očekuje da
uloži milione u obnovu fizičke i društvene infrastrukture u Bosni i
Hercegovini, niti da pošalje svoje vojnike tamo. Dakle, angažman je
isključivo političke i diplomatske prirode, što tekuću balkansku krizu
čini “dobrom krizom” u još stvarnijem smislu nego što se Barracku
Obami u jeku kampanje za predsjedničku nominaciju prije godinu dana
afganistanski rat u odnosu na irački činio “dobrim ratom”.

Scile i Haribde ustavne reforme

Nedostatak napretka u unutarnjim reformama u Bosni i Hercegovini sam
po sebi, ili slab tempo procesa njene stabilizacije i pridruživanja
EU, ne bi bilo toliko alarmantan za Europljane i Amerikance da se nisu
javili zabrinjavajući znaci institucijalne disfunkcije, blokada i
kronične krize vlasti, uporedo s obaranjem razine javnog diskursa i
ponašanja političkih lidera koje je zaprijetilo obnovom nasilja. Iako
nije sasvim po sebi razumljivo šta točno znači funkcionalna država,
može se pretpostaviti da je njena prva aproksimacija mirna država,
tj. takva čije se institucije ne raspadaju i koja je u stanju da
kako-tako vodi svoje poslove s minimalnim vojno-političkim prisustvom
i pritiskom međunarodne zajednice.

Već bi “mirna Bosna” bila značajan napredak u odnosu na sadašnje
stanje. Zapravo, politički nazadak u zadnje tri godine nije samo
ugrozio europsku perspektivu Bosne i Hercegovine, već i njen opstanak,
čak i u Daytonskom okviru. Zbog toga bi se moglo očekivati da prvi
cilj predstojećih ustavnih reformi, s euro-američkog stajališta, bude
stabilizacija ustavnog okvira kroz otklanjanje izvora blokada i
stvaranje realnih pretpostavki da vlast, prvenstveno izvršna, može
raditi svoj posao. To još vrlo daleko od bilo kakvog ideala
funkcionalne države, ali jeste prvi korak.

No, u tom pogledu vrebaju mnoge opasnosti i komplikacije. Uzmimo na
primjer komentar kongresmena Smitha, člana Komisije “članovi
zakonodavnih tijela imaju moć, ali je ona tako pažljivo ograničena
pravilima da oni ne mogu donositi zakone”, zbog toga što i “male
manjine mogu lako blokirati donošenje zakona koje ta predivna zemlja
treba.” Čak i kada bi Smithova dijagnoza o uzrocima disfunkcije bila
ispravna, bilo bi vrlo opasno posegnuti za rješenjima koja se na toj
osnovi prosto nameću, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u bilo
kojoj multietničkoj zajednici.

Svako ko poznaje parlamentarnu praksu u Bosni i Hercegovini svjestan
je ta zemlja parlamentarna demokracija samo na papiru. Ne samo da
članovi zakondavnih tijela ne stvaraju zakone, već, naprotiv, oni
imaju jako malo moći i inicijative i sve se uglavnom nalazi u rukama
izvršne vlasti, koja je međusobno posvađana i paralizirana. Pošteni
zastupnik Smith, koji se mora dobro oznojiti da zaradi svoju plaću u
Kongresu, bio bi vjerojatno skandaliziran kada bi saznao da njegove
bh. kolege ne provode više od nekoliko radnih dana mjesečno na
plenarnim i sjednicama radnih tijela, a o nepostojanju ikakve veze
između građana izborne jedinice i zastupnika da i ne govorimo.

Takav naopak način rada, spojen sa opstruiranjem parlamenta
nedolaženjem na sjednice i drugim vidovima čobanskog tumačenja
poslovnika ne piše nigdje u Ustavu ili pravilima — riječ je prosto o
nedostatku elementarne demokratske kulture i procedure. Smith je
zasigurno u pravu da stalna opsesija nacionalnim konsenzusom ne vodi
ka funkcionalnoj državi, i više je nego sigurno da su se neki
mehanizmi, kao što je paritet u izvršnoj vlasti, pokazali krajnje
neefikasnima i kontraproduktivnima. Uvjeren sam da je za političku klimu
u Bosni i Hercegovini puno štetnije kada se premijer i ministar na
najprljaviji način optužuju preko novina, nego što će Parlament morati
ponoviti glasanje ili provesti dan-dva (mislim na radni dan od 8 sati)
u pregovorima i usaglašavanjima.

Što se tiče “malih manjina”, može biti da je ovdje u pitanju bilo
tzv. entitetsko glasanje, ali su općenito manjinama, bilo etničkim,
bilo političkim, u parlamentima širom Bosne i Hercegovine čvrsto
začepljena usta. To stanje diskriminacije je bilo toliko očito da je,
na tragu proslavljenih odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda,
upravo Visoki predstavnik međunarodne zajednice uveo mogućnost da
(doduše nacionalna) manjina predstavnika u parlamentu uputi
potencijalno diskriminirajući zakon na ocjenu entitetskom ustavnom
sudu. Naravno, sve je pitanje percepcije i većina je uvijek uvjerena
da je ona u pravu — čak kad je i u manjini (npr. entitetski veto
Harisa Silajdžića na sporazum o dvojnom državljanstvu BiH i CG).

Ako bude po sudionicima rasprave, jedan od temeljnih pravaca ustavne
reforme u Bosni i Hercegovini bit će, pojednostavljeno rečeno, da se
Bošnjaci više pitaju nego što je to danas slučaj. Entitetsko glasanje
u Parlamentu BiH je sasvim moguće suvišno u svjetlu postojanja Doma
naroda, iako nije nerazumno očekivati da barem trećina srpskih,
bošnjačkih ili hrvatskih zastupnika podrži nešto što treba postati
zakon obavezujući za sve. Ali eliminacija manjina iz političkog
procesa, kao opći pristup rješavanju problema blokade, ne sluti na
dobro i dugoročno može dovesti do još veće krize opstanka države.
Nije slučajno pronicavi Ashdown rekao da Bosna i Hercegovina treba
postati moderna multietnička država “možda više kao Belgija nego kao
Velika Britanija, ali to je OK”.

U svakom slučaju, čini se da je u sve europske i američke kalkulacije
o dugoročnom razvitku Bosne i Hercegovine uračunata i određena doza
kaosa i suboptimalnosti. Vidi se to, između ostalog, i iz isticanja
reisa Cerića kao duhovnog lidera europskih muslimana. Sigurno je da
na domaćoj političkoj sceni reis Cerić ima značajne politčke ambicije,
ali bi proeuropski, progresivni i demokratski nastrojen dio javnosti i
medija vrlo teško povezao Cerića i bilo kakav pro-europski ili
modernizatorski politički trend. Naprotiv, čini se da sve ono što
Cerić zadnjih godina radi ide upravo u smjeru učvršćivanja vjerski
ekskluzivno muslimanskog identiteta Bošnjaka, islamskog identiteta
teritorija na kojem Bošnjaci čine većinu, netolerancije prema
“miješanim brakovima”, protivljenja sekularizmu zapadnog i
tradicionalnog bh. tipa, te vjerske indoktrinacije i segregacije djece
u vrtićima, dakle u potpuno suprotnom smjeru od onoga koji vodi u
Europu.

Nema tu, da se razumijemo, nekog dubokog poštovanja prema islamu kao
religiji. Naprotiv, “uvažavanje” reisa Cerića se pravda jedva
skrivenom snishodljivošću. Kongresmen Smith je upoznao Cerića
prilikom dženaze u Potočarima povodom obilježavanja godišnjice
genocida u Srebrenici, i ostao zatečen “tim čovjekom, koji strastveno
vjeruje, a ipak prihvata i tolerira druge; to je primjer koji svi
trebaju slijediti”. Kakva zapanjujuća gledanja s visine na muslimane
i primjene duplih moralnih standarda! Nikome nije palo na pamet da
pohvali njujorškog nadbiskupa što 11.9.2001. nije sa svojom pastvom
izjurio na ulice i linčovao prvog muslimana na kojeg je naišao: nekako
se podrazumijeva da je kršćanski nadbiskup pristojna osoba koja nije
zaluđena manijakalnom mržnjom prema inovjercima. Međutim, ljudi poput
kongresmena Smitha izgleda imaju problem proširiti tu implicitnu
pretpostavku na muslimane, pa zato ostaju oduševljeni susretom s
Cerićem, pored mnoštva drugih etički i politički superiornih
predstavnika bošnjačko-muslimanskog vjerskog i kulturnog miljea.

Međutim, čini se da je za mnoge u SAD i Velikoj Britaniji, koji očajno
traže primjer suradnje s muslimanima, davanje povlaštenog statusa i
veće političke težine društveno više ili manje retrogradnim vjerskim
liderima s političkim ambicijama kao što je reis Cerić (te ostali
lideri vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini) mala cijena, koju će
ionako platiti Bosanci i Hercegovici kroz gubljenje nekih od ključnih
stečevina Prosvjetiteljstva. To je doza suboptimalnosti i kaosa koja
se, izgleda, smatra podnošljivom sa stanovišta regionalnih i
geostrateških interesa. Iako se ni ne očekuje da budu riješene,
smatra se da se političke nesuglasice u BiH time mogu barem na srednji
rok primiriti.

Sve u svemu, za očekivati je nekoliko vrlo vrućih godina kada je u
pitanju rad na reformiranju bh. Ustava. U tom periodu srpske
političke snage bi se morale osloboditi separatističkih demagoga iz
SDS-a i destruktivaca iz SNSD-a na čelu s Dodikom ukoliko žele
deminirati međunarodno nezadovoljstvo zbog opstrukcija i izbjeći
značajnije slabljenje pozicije Republike Srpske. Bošnjačke stranke i
lideri, podijeljeni na vjerski (SDA) i sekularni nacionalni blok
(SBIH), moraju biti spremni na stvarne pregovore i stvarni
kompromis, ako ne žele da se još jednom ponovi eksplozija srpskog
nacionalizma kao što je bio slučaj nakon Silajdžićevog triumfalnog
obaranja “aprilskog paketa“ iz 2006. Hrvatske stranke, nakon
ujedinjenja dva HDZ-a moraju se “umiliti” međunarodnoj zajednici
kao konstruktivan faktor ako imaju namjeru da se s pomoćnog vrate na
glavni teren.

Ali, ubjedljivo najveći izazov se nalazi pred političkim partijama
koje, bez obzira na dominantnu strukturu svoga članstva, plediraju na
svoj građanski i integrativni kakter. U ovom momentu, to su prije
svega SDP i Naša stranka, te u Hercegovini Radom za
boljitak. Za njih, čini se, nema puno mjesta u Ashdownovim
kobinacijama, jednako kao i kad je bio Visoki predstavnik.
S nestrpljenjem očekujem nastavak rasprave, koji je, uz suglasnost
svih prisutnih, zakazan za neki skori datum.

Dragan Ivanović je istraživač i bivši savjetnik za vanjsku politiku u Predsjedništvu BiH