Communitas

Lejla Ramić-Mesihović

U današnjem trenutku, kada se dosta raspravlja o tome kako na najbolji i najefikasniji način reformirati tradicionalnu diplomaciju u svjetlu globaliziranih vanjskopolitičkih izazova, korisno je osvrnuti se na
članak “Budućnost diplomatske službe”, autora Volkera Haaka, doktora
pravnih nauka i nekadašnjeg ambasadora Ministarstva vanjskih poslova Savezne republike Njemačke u penziji, objavljen u časopisu “Politička misao”, Vol. XL, 2003., str. 114.-130. Članak je nastao iz predavanja održanog u Dobrovniku 2002. godine u sklopu simpozija o
kosmopolitskoj demokratiji.

U njemu autor nastoji identificirati nova očekivanja od diplomatske
službe koje nameće globalizacijom obilježena današnjica. Oslanjajući
se prvenstveno na iskustva i praksu njemačke diplomatije, te na knjigu
“Wem dient der Auswartige Dienst?”, Haak analizira aktuelne potrebe i funcioniranje diplomatskih službi, ali nastoji i sagledati moguće pravce buduće organizacije diplomatije.

Iz diplomatske prakse današnjice

Intenzivni kontakti među privrednim subjektima širom svijeta
zahtijevaju visok nivo stručnih zvanja, koje prosječan diplomata teško
da može posjedovati. Stoga, Autor sugerira da je korisno posegnuti za
prenošenjem određenih zadataka na stručne vladine resore,
vanjskotrgovinske komore i druge aktere značajne za ovaj proces i
insistira da je potrebno potpuno razdvojiti sigurnosno-političke i
privredno-političke aspekte i nadležnosti unutar vlade. Ipak, ističe
se da i pored mnogih stručnih tijela i konferencija, vlade ostaju
institucije sa neosporivim značajem u međunarodnom zakonodavstvu, te
imaju koordinacijsku odgovornost putem svojih vanjskopolitičkih službi
i odgovornost za specifična područja, poput nadzora izvoza osjetljivih
proizvoda i finansijsku podršku projektima iz ove oblasti.

Haak posebno ističe nevladine organizacije kao aktere na međunarodnoj
sceni koji služe kao demokratsko sredstvo korekcije, posebno po
pitanju deficita demokratije u procesu donošenja odluka u međunarodnim
tijelima. Zbog njihove funkcionalne i kvalitativne raznolikosti, on
zaključuje da se u ulozi diplomate koji sarađuje sa NVO-ima bolje
snalaze “generalisti”, nego “specijalisti”.

Pozivajući se na značaj sprječavanja Huntingtonovog scenarija,
tzv. “sudara civilizacija”, Haak naglašava značaj međukulturalnog
dijaloga, pogotovo u kontekstu odnosa nastalih nakon terorističkih
napada u Njujorku 2001. godine. Vođen njemačkim iskustvima u
afirmaciji dijaloga među različitim kulturama, on ističe značaj
kulturnih posredničkih agencija u ovom kompleksnom procesu, koji
uključuje obrazovanje, kulturu, turizam, umjetnost, te sve više i
interakciju sa komercijalnim sektorom. Veliku ulogu u diplomatskoj
koordinaciji tih aktivnosti, Haak pridaje atašeu za kulturu.

Usljed sve intenzivnije aktivnosti pripadnika zakonodavne vlasti na
međunarodnom nivou, ostvaruje se više kontakata kojima diplomate
moraju prisustvovati i o kojima moraju obavještavati svoju vladu. Za
diplomate koji ih prate, ovi susreti mogu biti izuzetan izvor
informacija iz domovine i može doprinijeti boljoj analitičkoj
prosudbi. S druge strane, akteri moraju vjerovati diplomati koji ih
prati, zbog, često, osjetljivih razgovora, pogotovo kada su u pitanju
opozicioni predstavnici. Kao dodatni mehanizam u njemačkoj
međunarodnoj saradnji, Haak kao “pogranične” pominje političke
fondacije.

Nove mogućnosti

Raspravljajući o mogućim novim modelima za odnos svih strana
zainteresiranih za uspostavljanje, održavanje i razvoj međunarodnih
odnosa, Autor navodi pet opcija. Prva, koja bi podrazumijevala
koordinaciju međunarodnih odjela resornih ministarstava iz kabineta
premijera, smatra se neprimjerenom za veće države sa aktivnom
politikom u svim regijama svijeta. Po drugoj, ministarstvo vanjskih
poslova ima četiri alternative: postaje servis za sve ostale aktere,
stručni resor za pitanja mira i sigurnosti u užem smislu ili
njegovatelj prijateljskih odnosa i odustalo od upravljačkih
koordinacijskih i kreatorskih funkcija ili, pak, može raditi u
okvirima obuhvatne globalne strukturalne politike, dok se druga
ministarstva zaustavljaju na državnoj, ili, eventualno, granici
Evropske unije. Treća opcija uključuje jačanje koordinacijske
kapacitet MVP i Saveznog ministarstva za pomoć zemljama u razvoju, s
mogućnošću naknadnog eventualnog spajanja. Zagovarači četvrte opcije
smatraju da postoji opasnost od preopterećenosti službi MVP novi
posredničkim i koordinacijskim aktivnostima, te da se služba treba
isključivo fokusirati na planiranje usmjeravanje, provođenje i
provjeravanje vanjske politike. Autor posebno ističe posljednju, petu
opciju urednika knjige “Wem dient der Auswartige Diens?”, po kojem MVP
treba staviti svoje diplomate na raspolaganje resornim ministarstvima,
odnosno njihovim odjelima za međunarodnu saradnju.

Dodatno, Haak upozorava i na proces uspostavljanja vanjskopolitičke
službe EU, koji se odvija kroz Evropsku komisiju i putem Visokog
predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku. Veći stepen
koherentnosti ovih službi planira se postići kroz usvajanje novih
nadležnosti EU (putem Lisabonskog sporazuma).

Zaključak

Koordinacija i umrežavanje različitih aktera koji sarađuju na
međunarodnom planu u ovom članku se smatraju glavnim zadaćama
vanjskopolitičke službe. Ovisno o potrebama države, njenoj unutrašnjoj
organizaciji, te globalnim kretanjima, svaka država ima na
raspolaganju različite vidove organizacije vanjskopolitičke
službe. Imperativ interresorne saradnje, bez obzira u kojem se obliku
ona javlja, je da rad učini efikasnijim i produktivnijim.

Ipak, bez obzira na odabrani metod i način rada, te organizaciju,
bitno je razumjeti da dinamična i globalizirana današnjica u svakom
slučaju nameće česte promjene načina djelovanja svim sferama života,
pa i diplomatskoj službi.

Lejla Ramić-Mesihović je istraživač i student postdiplomskog studija “Diplomatija u savremenom svijetu” na Fakultetu Političkih nauka u Sarajevu